Tupom stranom britve

Crna Gora je ušla u postđukanovićevsku eru, mada to niko nije javio ovdašnjoj opoziciji.

O tome dosta znaju mnogi u DPS-u, ne samo u centrali, pa je sigurno da im ova konstatacija neće otkriti Dubai.

Najbolji primjer da se i po dubini vladajuće partije, čak i bez dovoljno informacija, intuitivno prihvata (n)ovo stanje jeste ponašanje gradonačelnice Tivta. Uz aplauze opozicije, što je vrhunska jeres za DPS-ovce, ona odbija da potpiše odluku lokalnog parlamenta o opraštanju pet miliona eura investitoru. Sud partije možda još priznaje Administrativni odbor Skupšine Crne Gore, pravdajući učešće u udruženom zlonamjernom poduhvatu otimanja Javnog servisa. Ali, naredba sa partijskog vrha više nije dovoljna za odluke koje je teško podvesti pod „političke“, jer je riječ o milionskim transakcijama na teret građana. Zato gradonačelnica čeka da se prvo izjasni tužilac Katnić, pa ako sigurno neće biti izviđaja, istrage, optužnice, svjedoka saradnika i ostalog iz arsenala stvarne i fingirane borbe protiv protiv visoke korupcije, možda će i biti potpisa.

Entropija koja je zahvatila DPS, uoči i na početku postđukanovićevog doba, partiju naviklu da šef riješi, driješi, presiječe, u međuvremenu pokazuje svoje posljedice. Đukanoviću ne uspijeva već mjesecima da sastavi odbor svoje partije u Budvi, jedva je skrpio hercegnovsko rukovodstvo, a koalicioni partneri iz nužde, kao na Cetinju, tjeraju ga da im zadovolji i najbizarnija klijentelistička izvoljevanja.

Potvrda ovakve dijagnoze može se naći čak i u vijesti objavljenoj u Đukanovićevim medijima, o tome kako je „probudio iz zimskog sna“ koordinatore za Podgoricu i počeo da podiže borbenu gotovost u partiji. Ovakve motivacione tekstove ranije su naručivali ljudi iz prvog ešalona DPS-a, javljajući centrali o svom pregnuću, što je obično služilo za podsmijeh.

Đukanović praktično više i nema svoj prvi ešalon. Neki su u bjekstvu, dio sniva nanogicu kao poželjan ishod skorog suđenja, nekolicina se trese od straha da će ih snaći pasus u izvještaju o poglavljima 23 i 24, manji dio se spustio ispod radara, a nova zaposlenja u stranim kompanijama su im izgovor da crnogorsku zbilju ne analiziraju, niti išta smatraju. Praktično, u prvom redu su samo još dvojica najbližih čiju tekuću “Igru prestola”- ti mene tekstom u novinama, ja tebe ostavkom tvog pulena - razumiju samo oni i njihovi najbliži saradnici.

Mogli bi se ovdje dodati i drugi detalji u prilog tezi, poput nastojanja da sebi, porodici i prijateljima obezbijedi što više posla finansiranog ili subvencioniranog iz državne kase, sopstveno zapošljavanje izvan države i partije. I sve to, posredno ili neposredno, svjedoči kako Đukanović polako anticipira doba bez uloge „primusa“.

Čak i kada bi se - uz ocjenu da DPS nikada nije bio slabiji, ali nije ni opozicija - Đukanović odlučio da se i sam kandiduje za predsjednika države, to ne bi promijenilo dijagnozu o post eri. Mogao bi to biti samo dodatni pokušaj kontrole štete, nastojanje da se snažnije utiče na još lojalni državni, policijski i pravosudni aparat, ali teško da može preokrenuti započeti proces. Ali, takva kandidatura neće riješiti nijedan problem, kao ni eventualna pobjeda.

Naprosto, nema više - britve. Ona bi se prije mogla naći u sholastičkom opisu situacije, u kojoj se Crna Gora našla, a društvene nauke je duguju jednom engleskom franjevcu. Okamova britva podrazumijeva pristup u kojem bi, ukoliko za nešto postoje više teorija, trebalo uzeti najednostavniju. Prevedeno na ovdašnje prilike: nit’ je snijeg, nit’ su labudovi, već je Đukanovića pregazilo vrijeme. Prevaziđeni političar - objašnjenje je lako pronaći linkovano na izjave šefa DPS-a prije dvije decenije.

Jedino se izgleda stranke iz opozicije ne pripremaju i ne pokušavaju da uhvate priključak u novim okolnostima. Nigdje platforme, bilo kakve strategije o nastupajućem dobu. Nastavljaju po ustaljenoj matrici, po kojoj dio opozicije radi za Mila, a ostali, objektivno, njemu u korist. Ili je to strah, koji nije bez razloga, da su i oni dio Đukanovićevog političkog prtljaga i da u nekoj budućoj konstelaciji ni za takve saradnike, ni za kobajagi ljute protrivnike neće biti mjesta. Iskustva postmiloševićevske Srbije govore da su velike partije, poput Srpskog pokreta obnove, nestale jer nijesu imale strategiju za novo vrijeme. Iskustva u tom komšiluku su, kako pokazuju i izbori u posljednjih pet godina pa i ovi protekle nedjelje, da i tekovine bilo kog doba nijesu vječite, ako nema odgovornog odnosa prema prilikama i izazovima.

Tako je umrla Demokratska stranka.

Bezidejnost, koja sada karakteriše crnogorske političke partije, navodi na zaključak da će, po običaju i naredni nauk sticati na svom gorkom iskustvu. Ne bi začudilo i da u nekom trenutku prepjevaju poznate stihove i zavape: nema crnogorske opozicije bez Đukanovića, a neka ga vrate pa će je opet bit’.

Kao što i svaka riječ ima posljedice, kako je govorio Sartr, tako je i sa ćutanjem. Ako na trenutak, prekinu međusobno ratovanje i političari sa crnogorske opozicione scene morali bi toga da se prisjete.

( Slavoljub Šćekić )