Dvadeset devet

Ima li razloga za slavlje? Možda se ne čini tako, ali ima. Treba nazdraviti onima koji svih ovih dvadeset devet godina nijesu pristali na službenu verziju. Na korupciju, kriminal, nepotizam, nepravdu. Onima koji i dalje žele da znaju. Našim čitaocima. Zbog njih će Monitor i dalje biti tu

Ove sedmice biće dvadeset devet godina od kako je izašao prvi broj Monitora. Iste godine Demokratska partija socijalista, osvojila je vlast na prvim višestranačkim izborima. Dvadeset devet godina Monitor izvještava o njihovim zločinima - rat, sumnjive privatizacije, trošenje državnih resursa, nepotizam, klijentalizam, zločini protiv prirode, afere, jedna za drugom, sve do ovih posljednjih koje zovemo Stanovi, Koverat, Kurir…

Nijesmo samo izvještavali i opominjali, i bili tu za sve one marginalizovane, čiji se glas ne čuje. Preživjeli smo napade, tužbe Prve familije i njihovih tajkuna i kumova, pritiske na oglašivače. Preživjeli smo premijerove vatrene govore o medijskoj mafiji i deratizaciji. I ostala targetiranja. I upozoravali i opominjali. Danas, dvadeset devet godina kasnije, oni su tu. I mi smo tu. Ima li razloga za slavlje, pitaće neko. Ne čini se tako. Ni milijarde duga, ni poslovi njihove djece, izgubljena preduzeća, radna mjesta ostavljena samo za njihove, stanovi i privilegije koje im plaćamo, priče o vezama vlasti sa organizovanim kriminalom, svjedočanstva o ratnim zločinima koje su počinili, o kovertama iz biznisa i kriminalnih krugova koje se stavljaju u džepove visokih funkcionera i tužilaca, nijesu ih pomjerili s mjesta.

A nijesu nam uzeli samo dvadeset devet godina. Uzeli su budućnost naše djece. Koja odlaze, jer ne žele da uzmu partijske knjižice, i nauče da preživljavaju od prvog do prvog sa dva i po Monstatova eura dnevno. U boljem slučaju. Ne žele da ih šefovi prebrajaju pred izbore. Ne žele da svakoga dana osjećaju nepravdu. Zemlja je prezadužena, a njihovi i dalje zarađuju od visoko rizičnih projekata, koji će nas koštati milijarde. Ako iko, sem njih i njihovih ovdje ostane, da ih vraća. Oni koji ostanu, nastaviće da plaćaju, dok gledaju jedan u nizu snimaka o tome kako je korupcija pojela sve - institucije, izbore, puteve, državna preduzeća. Ljudske duše.. Kako organizovani kriminal širi pipke, do gotovo svakog gradskog ulaza, u kom stanuje,da se zna, bar jedan član kriminalne grupe. No ima jedan razlog za proslavu ovog jubileja. Da nije bilo Monitora, i kritičkih medija, zvanična verzija tumačenja prethodnih dvadeset devet godina izgledalo bi ovako: „ I pored nepovoljnog ambijenta u suštini smo ostvarili naš programski kredo ‘Da živimo bolje’. Sačuvali smo mir, obezbijedili socijalnu sigurnost i političku stabilnost, povećali stepen međunacionalne tolerancije i povjerenja, uspostavili direktne i čvrste veze sa međunarodnom zajednicom, obnovili odnose sa susjedima”. To stvarno piše na zvaničnoj veb stranici Demokratske partije socijalista.

Zahvaljujući kritičkim medijima, koji su danas, posebno u regionu, još rjeđi nego što su bili prije skoro tri decenije, niko ne može da kaže da nije znao kakva je priroda ovog režima. O svemu ostaće svjedočanstvo. Za one koji smiju da znaju.

Zato treba nazdraviti onima koji svih ovih dvadeset devet godina nijesu pristali na DPS verziju stvarnosti. Onima koji i dalje žele da znaju i ne pristaju na zaborav. Koji i dalje sanjaju bolju Crnu Goru. Našim čitaocima. Zbog njih ćemo i dalje biti tu.

Ali, bićemo tu i zbog svih onih koji žele da sakriju tragove zloupotrebe moći, nasilja, siledžijstva, diskriminacije. Onih koji vjeruju da se istina može ubiti. Da im opstajanjem poručimo: NO PASARAN. Tek nam je 29.

( Milena Perović )