Da te čika Damir i SD časte parom za peticu

Film “Konan“ gledao sam prije nekih 30 godina u bioskopu u Nikšiću. Iz Podgorice sam doputovao vozom čija su brzina i enterijer vagona bili najbliže onome što sam gledao u vesternima. Novi drug me poslije projekcije odveo na šampitu u poslastičaru, pa onda nazad u stan svojih roditelja.

Mogao sam da biram gdje ću da spavam na krevetu na dva sprata. Iz pristojnosti sam izabrao prvi, jer sam shvatio da bi izborom drugog nivoa remetio rutinu domaćinu. Učili smo se kako treba biti i pristojan gost i pristojan domaćin.

A ja sam bio uvažen gost te porodice. Takmičar na republičkom nivou učenika 8. razreda iz predmeta istorija, drugoplasirani sa opštinskog nivoa u Bijelom Polju.

Učenici iz škole domaćina takmičenja, koji su imali uslove za to, ugošćavali su nas koji smo dolazili iz drugih opština.

Nismo tada išli u hotele sa hranom sumnjivog roka i porijekla.

Nisu tada nastavnici, direktori, ni ministri obećavali diplome i “debele“ knjige sa kičastom posvetom za nagradu, niti putovanja na takmičenja.

Niti nam je ko tada nudio 1.000 eura za nagradu i proglašavao nas talentima, kao što sada radi Ministarstvo prosvjete i ministar Damir Šehović kroz konkurs Fonda za kvalitet i talente “Za odličan pet“.

Prosto, voljeli smo neke predmete, a učestvovanje na takmičenju je bilo sama po sebi stvar prestiža.

Odluku Ministarstva prosvjete da motivšu djecu da se bave naukom tako što će ih nagraditi novčano mogao je da donese samo neko talentovano glup ili neko talentovano bezobziran i bezobrazan.

Šta je uopšte talenat?

Albert Ajnštajn, Nikola Tesla, Mark Zukeberg…. ne bi bili talenti jer se nisu uklapali u kalupe obrazovnih sistema.

Možda bi dobili sredstva od Fonda ministra Damira, ako bi bili članovi đačkog parlamenta. Jer i to je jedan od kriterijuma za dodjelu nagrade.

Što više papirologije, potvrda o nekim školskim i vanškolskim aktivnostima i navodnim uspjesima, to više šanse za muljavinu, za ispunjena i neispunjena obećanja sa ostavljenom nadom za narednu godinu. I što više ljudi u komisiji za dodjelu nagrada.

A na čelu komisije akademik Ljubiša Stanković koji bi u svijetu nauke možda dosegao ono što je Dejan Savićević uradio u svijetu fudbala da ga nije omeo jedan drugi fond - onaj stambeni.

No, nije on jedini iz dijela materijalno-nezasite zajednice, koju zovu akademskom i prosvjetnom, koji ćuti na ideju da se djeca nagrađuju novčano.

Kao što ćute i na kriterijume po kojima su, recimo, umjetničke škole posebno tretirane u odnosu na ostale, pa su pojedini predavači čiji su učenici za prošlogodišnji konkurs prijavili prestižne međunarodne nagrade imali nula bodova, a neki od učenika nisu bili talenti. Po Damirovom konkursu.

Ministar Damir voli tako da se isprsi u ovogodišnjoj kampanji “Za odličan pet” čije vizuelno rješenje, promijenjenih boja u odnosu na prošlogodišnje, podsjeća na nacionalno takmičenje u nekom borilačakom sportu.

Možda ministru Damiru iskustvo iz prethodne godine, kada nije bilo ovoliko buke, kaže da će biti niskih udaraca između ambicioznih roditelja i nastavnog kadra o kojima će on presuđivati.

Da je Damir, kojim slučajem, ministar u Švedskoj bacio bi u sjenku i Nobelov komitet.

Kad sve protiče u najboljem redu.

U suprotnom bi se sakrio u sedam rupa.

Kao što je uradio nakon najave da će uvesti identične majice za svu djecu, iako je morao da zna da dačke uniforme u školama na zapadu predstavljaju znak pripadnosti nekoj grupi, a ne glumatanje jednakosti.

Kao što se sakrio i nakon skandala sa plagiranjem dijela obrazovnog programa Hrvatske. A kad su već prepisivali mogli su uzeti dio gdje se nastavnici svrstavaju u platne razrede pri čemu oni koji pohađaju specijalističke kurseve i čiji učenici u kontinuitetu osvajaju nagrade imaju stalno veće zarade od onih koji su zadnju knjigu pročitali na fakultetu. Kao što se sakrio nakon obećanja da direktore škola neće birati po partijskoj osnovi, pa su škole postala biračka baza SD-a.

Ili, kao što se sakrio od pitanja kako to da sam sebi, kao član Vladine Komisije za stambena pitanja, dodijeli stan po povlaštenim uslovima.

Na kraju, vratimo se najbitnijem.

Da li je ministar konsultovao psihologe o ideji da osnovce i srednjoškolce novčano nagrađuje? Da li postoji takav primjer u Evropi ili možda u svijetu i sa koliko (ne)uspjeha je prošao takav eksperiment? Kako će ta djeca sjutra gledati na svijet? Da li se tako grade novi sinekuristi i apanažeri?

Nije li bolje organizovati kampove gdje bi se kroz druženje djeca istih interesovanja širila znanja i razmjenjivale ideje? Ili, toj djeci i posvećenim predavačima platiti studijska putovanja u, recimo, Sloveniju ili Austriju, da vide kako rade u tamošnjim školama? Ili taj novac opredijeliti za opremanje kabineta u kojima su nastavna sredstva i oprema odavno za antikvarnice, a kako bi djeca mogla sticati praktično znanje u adekvatnim uslovima? Ili…

Resorni ministar bi morao da zna da nije isto kada neko od rodbine časti djecu novcem za odličan uspjeh ili peticu, i kada to radi Ministarstvo prosvjete kroz državni projekat. Po sistemu, da te čika Damir časti za peticu.

Ne treba stvari gledati svojim očima.

Ako dio nastavnog kadra zanima, djecu sigurno ne zanima da li ministar Damir pokušava da rezerviše novi mandat u Vladi ili kongres SD-a, na kojem će se u januaru birati predsjednik SD. Ovaj sadašnji bi mogao poći u ambasadore, kad mu već Tužilaštvo brani da ode u zatvor.

Medijska pompa i buka oko ovogodišnjeg konkursa ukazuje na jedno - „Za odličan pet“ nije samo glupost, već ozbiljan bezobrazluk.

Sjećanje na Konana i šampitu, osjećaj samostalnosti i prestiža, ne bih mijenjao ni za 1.000 eura, ni za mjesto šefa SD-a.

Takvih stvari treba da budu svjesni i roditelji i djeca koja žive u, kako dobro primijeti ministar Damir, vremenu iskrivljenog sistema vrijednosti.

( Vladan Žugić )