Dejan Lilić: Htio sam da budem pilot, a sad sam pilot u pozorištu

Iako se najavljuje kao gostujući glumac Crnogorskog narodnog pozorišta u predstavi “Ivanov”, Dejan Lilić iz Sjeverne Makedonije, tvrdi da se ne osjeća tako. On tumači glavnu ulogu, lik Ivanova u komadu koji je preksinoć otvorio novu sezonu CNP-a. Tim povodom Lilić u razgovoru za “Vijesti” prenosi utiske koje je stekao tokom prethodna dva mjeseca, što o komadu, što o probama, kolegama, reditelju Andriju Žoldaku sa kojim je i ranije sarađivao...

Lilić govori o svojoj percepciji pozorišta i naziva se pilotom koji zajedno sa svojim kolegama publiku vodi na jedinstven let tokom predstave... A šta publika može očekivati od novog komada, o čijem se trajanju govorilo možda i previše u posljednje vrijeme (prvobitno osam sati materijala koji je skraćen na nešto više od četiri), Lilić kratko i jasno kaže - sve, jer komad sve i daje.

Nakon dva mjeseca rada upoznali ste se sa Crnogorskim narodnim pozorištem... Kakvi su utisci, kako su tekle probe, kako je bilo raditi ovdje?

Ja ranije nikada nijesam igrao u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta. Gostovao sam na FIAT-u prije par godina, a ovo je prvo pravo, odnosno gostovanje ovog tipa - da radim - i baš mi je drago zbog te saradnje. Za CNP znam još od studentskih dana, znam i kako je građen repertoar, kakve su predstave bile, a znam i da su dolazili dobri reditelji i odlični gostujući glumci, tako da mi je bilo prilagodljivo, a posebno jer sam sa Žoldakom radio ranije, a ovo nam je treći projekat na kojem smo zajedno. Moram spomenuti da smo 2016. napravili strašno dobar komad, “Solaris” koji nažalost ne traje više, ne znam zašto. Probe su bile odlične, iscrpne i naporne, veoma dobre. Radili smo intenzivno ovih 60 i nešto dana, svaki dan smo ostajali u pozorištu po oko 10 sati. Mogu slobodno da kažem da smo, i po broju minuta koje smo proveli u pozorištu i po kvalitetu i materijalu koji smo napravili, uradili predstavu ekvivalentnu trema vrhunskim predstavama. Napravili smo osam sati materijala, koji je na kraju, ipak, morao da se skrati.

Da li ste imali neka očekivanja kada ste sredinom avgusta došli u Crnu Goru?

Kad radiš sa Žoldakom nikada ništa ne možeš očekivati. I ta dva projekta koja smo radili prije ovoga se međusobno veoma razlikuju, a “Ivanov’ je jedan sasvim drugačiji projekat i po estetici i po načinu rada i po onome što Žoldak traži na sceni. To mi se dopada, jer se Žoldak ne ponavlja, on ne kopira sam sebe, iako se nekad citira, ali svaka njegova predstava je inovativna i drugačija.

Upravo tako se najavio i Žoldak, ali i “Ivanov”, kao nešto potpuno drugačije što će publika nacionalnog teatra moći da vidi ovdje.

Jer jeste tako. Ova predstava je drugačija, interesantna, moderna, “contemporary” i za Zapad i za Istok, ali i za Crnu Goru i za Sjevernu Makedoniju, Srbiju... Žoldakovo pero može da se prepozna, kao i Čehov, naravno, ali ovo je različito, posebno kada se postavlja klasik poput Čehova, za kojeg inače važi da je sterilan, ali nije, jer granice ne postoje. Ljudi vole da kažu da se Čehov igra po nekim određenim principima, dok ja, međutim, mislim da nema pravila kako se nešto igra ili postavlja na scenu... Tekst je napisan prije 100 i više godina. Tada je bio jedan ritam vremena i civilizacije kako se živjelo, stvarnost je bila druga... Mi danas živimo u 21. vijeku, sve je ubrzano, niko nema vremena, ni publika, ni glumci, ni likovi, ni ljudi na ulicama, svi su u žurbi... A mi postavljamo jedan komad star 150 godina. I, znaš li šta je strašno u tome? Kako Ivanov kaže, “Strašno je na votku zaudarat”, ali ja kažem da je strašno što su ovi klasici još uvijek aktuelni... To je najstrašnije, jer vjerodostojno opisuju stanje i u ovom današnjem društvu.

Vrijeme se promijenilo, ali mi, i kao društvo i kao pojedinci, nijesmo otišli mnogo dalje... Kao da nijesmo sazreli... Možda su zbog toga klasici uvijek aktuelni, svevremeni?

Tako je. Apsolutno imamo tu aktuelnost klasika i danas. I kod Šekspira ona postoji, kod Dostojevskog, kod Bulgakova... Ako počnete da čitate “Majstora i Margaritu” čini se da je civilizacija u 21. vijeku naučno raskrstila sa nekim stvarima koje se tamo spominju, ali još uvijek se ljudi boje nekih stvari, boje se magije, vještičarenja, vjeruju u te neke stvari. “Ivanov” iznosi problem na osnovu kojeg će se zapitati i pojedinci i društvo. Postavlja se pitanje svima: “Gdje smo?”. Ta aktuelnost teksta je sa jedne strane žalosna jer govori da kao ljudi i civilizacija nijesmo napredovali mnogo, ali onda - možda i ne treba da napredujemo. To su ista pitanja koja i Čehov postavlja - možda, a možda i nije. To je ono vječno pitanje “To be or not to be”, to su klasici i dobro je da ih imamo u pozorištu, jer samo se tako narod osvijesti od kiča kojim je okružen. Kič je u muzici, u slikarstvu, u pozorištu, u operi, u kulturi...

Dodala bih i da je kič u samim ljudima, u ponašanju, bontonu...

I jeste, u bontonu pogotovo! Kič je svuda. Zato je dobro da te nešto strefi sa pozorišne scene, jer je pozorište uvijek bilo ono koje je revolucionarno - ili je opominjalo ili je najavljivalo ili je “samo” bilo prisutno... Kao što smo mi govorili na probama - bolje je na sceni vikati, silovati, uništavati, nego na ulici, u životu... Kod nas, a pod ovim mislim na opšte “nas” ići u pozorište i gledati divne predstave koje govore o tome kako se svi volimo i ljubav cvjeta je besmisleno, jer kad izađeš iz takvog pozzorišta vidiš da je sve kontra tome u stvarnosti. Zato, hajde da mi na ulici budemo fini, ljubazni, pristojni, a na sceni u pozorištu neka bude postavljeno ono kako ne treba biti i što ne treba raditi, a ne treba silovati, ubijati, lagati, kleti, krasti i to treba vidjeti u pozorištu da bismo bili drugačiji...

Da li zbog toga što pozorište usmjerava i budi kritičku misao, da li se zato oduvijek govori da je pozorište u krizi? Iako je pozorište jedino što opstaje i nadilazi svaku krizu...

(smijeh)... To se uvijek govori, a pozorište zapravo nikada nije u krizi, dobro si rekla. Pozorište je medij koji može da okupi 400 ljudi, u nekom pozorištu može da se skupi i 1000, negdje 200 ljudi, sve to varira... A serija na televiziji može da okupi desetine hiljada, čak i milione gledalaca. Gledati pozorište ili snimak predstave na televiziji nije zanimljivo. Prije 20 godina ljudi iz filmske industrije su pričali kako uskoro neće biti potrebni glumci jer se tada ozbiljno išlo na CG (computer generated) stvari, a onda je u zadnje vrijeme, ako primjećuješ u kinematografiji, živ čovjek je opet neophodan, veoma važan, nezamjenjiv, iako je podržan CG-em. No, to se ipak ne može porediti. Kad ti kupiš kartu za pozorište, koja je izuzetno jeftina za sve uslove i makedonske i crnogorske, i kad gledate žive ljude na sceni tokom tog perioda, to je nešto što je neprocjenjivo, to je sad, ovdje, ispred mene. To ne nudi mogućnost stopiranja da biste otišli u toalet ili skuvali kafu da pijete dok gledate u ekran. Nema stopiranja. Kad slike iz pozorišta dopru do vas i uđu u vas, onda one i te kako mogu da vas promijene, a to je veoma zdravo. Opet ću ponoviti, cilj je u pozorištu pokazati šta ne treba, šta mi kao ljudski rod i pojedinci možemo da radimo za sebe, kao pojedinac, pa zatim i kao pojedinac u korist društva, u korist drugog pojedinca, a onda i grupa i društvo u zajedničku korist i u korist jedne osobe, tako ukrug... Predstave ne treba uvijek da budu teške, ali želim da kažem da pozorište treba da utiče na mijenjanje načina razmišljanja. Pozorište je život - jeste. Zahvaljujući tome mi možemo da predstavimo i lijepe i ružne stvari. Moje je mišljenje da lijepe stvari treba ostaviti lijepima, a ružne koristiti kako bismo na njih ukazali i umanjivali ih.

Vratila bih se malo na predstavu... Šta publika, oni koji je nijesu još pogledali, može očekivati?

Ne znam šta bih rekao da publika može očekivati... Nekako, previše se pričalo o tajmingu, ali, istakao bih, vrijeme predstave nije važno. Publika može sve da očekuje i sve će dobiti, sve je unutra - ima i potresnih scena i ljubavnih scena, naivnih ljubavi, pravih osjećanja, ne govorim o erotici ili pornografiji, nego baš o emocijama. Niko ko je pogledao predstavu nije očekivao ovo što smo mi napravili. Svi me pitaju ko je Ivanov, kakav je karakter, šta radi, o čemu govori, a onda sam shvatio da smo svi mi pomalo Ivanov. Bez obzira na pol ili godine, jer se i u Ivanovu nalazi svako od nas i svi se u njemu mogu prepoznati. Ljudi koji su gledali kažu da je na sceni 35 Ivanova. I tako je, jer u svima nama ima nekih razlika. Hajde da pričamo o nekom “X” muškarcu, a isto to važi i za žene - svaki muškarac je u nekom trenutku i ljubavnik, i otac, pa i sin, tužan, nekad plače u samoći, nekada viče, nekad se kaje za svoje postupke, voli da (po)pije, ide u crkvu da zapali svijeću, nekad se posvađa jer mu je neko uzeo mjesto za parking, nekad da prosjaku euro na ulici - sve je to u nama. Mi nijesmo bijeli ili crni, mi smo nijansirani. Svi mi stavljamo maske. Ja sad imam neku masku dok mi razgovaramo. Stavljam masku, makar kao garderobu, idem pristojan po hljeb, na neku svečanost ili prijem stavljam drugu masku - drugačije se oblačim, ponašam se prigodno tom događaju, na nekoj privatnoj proslavi ili u provodu ću vjerovatno biti opušteniji, kad si sa ljubavnikom stavljaš drugu, treću masku, i tako dalje. Maske se lijepe za nas i to je normalno. Stvar je u tome da maske ne treba koristiti pogešno, u pogrešno vrijeme, sa pogrešnim ljudima. Svi smo različiti u zavisnosti od uloga u kojima se u trenutku nađemo. Ivanov to ne govori ovako, on to pokazuje tokom čitave predstave, ali ga niko ne razumije. On je i heroj i antiheroj. Ljudi koji su čitali Ivanova, ako su čitali duboko i iskreno, mogu oni da osjete Ivanova i njegovo ludilo. Obično za glumce kažu da u nama ima ko zna koliko karaktera, ali nije tako. Ja sam u životu sretao nevjerovatno dobre glumce koji nijesu glumci po profesiji nego su, eto na primjer novinari, nekad konobari, ko zna... Ima strašnih glumaca van scene i van kamera, a da nijesmo svjesni. Meni lično više nije interesantno da se pretvaram na sceni, već da živim tu ulogu. Neću ja biti Ivanov ako stavim brkove, već treba živjeti tu ulogu i publika će to prepoznati. Igre u pozorištu ima, ali treba pokazati i srce i ljudi će to prepoznati, razviće se polemika.

Jedno od mojih pitanja je bilo vezano i za to... Da li se Vi izmještate iz sebe i prelazite u lik dok ga igrate, na primjer Ivanova, a posebno ako imamo u vidu koliko se dugo Ivanov igra, pa i da se ovdje igra četiri, a najavljuje se i mnogo duže za kasnije izvedbe?

Ja sam igrao mnoge predstave, a zadnjih deset godina sve su to predstave od po više od 3 sata. Posljednja predstava koju sam radio je “Majstor i Margarita” koja traje oko šest sati, a i “Hamlet” je trajao oko pet sati. Sve su neke tako duge predstave, tako mi se događa. Zbog toga sam napravio sam sebi sistem kako da uđem u lik, ali i kako da izađem iz njega, jer nije baš dobro ostati u liku nakon uloge (smijeh). Nekad se ja ne slažem sa Ivanovim, a nekada se u potpunosti slažem. Ali i kada se ne slažem, ja moram da se udaljim od sebe, nemam otpor prema njemu, kroz to što on radi ja idem do kraja i u svojoj igri pokazujem zbog čega se ne slažem sa njim. To je profesija. Moramo ući u lik, važno je da sagledamo stvari kao bitne. Ne možete vidjeti dva ista čovjeka na ulici, od toga da li su obasjani suncem, da li jedan ima grube, a drugi nježne ruke, način na koji hodaju, svi su različiti. Mi na sceni moramo vjerovati u ono što pokazujemo, čak i kad se sa likovima ne slažemo. U životu je drugačije, u životu uvijek postoji izbor na koji čovjek ima pravo. Mislim da sve u životu treba prvo razumjeti, prihvatiti u sebi i onda argumentovano vidjeti da li se sa time slažete ili ne. Na sceni mi nemamo pravo na izbor, ali prihvatamo taj tekst i imamo pravo da indirektno pokažemo zašto se ne slažemo sa nekim stvarima.

Poziv glumca, rekla bih da dozvoljava da iskažete sebe i svoje mišljenje. Vi, svojim izborom uloga, možete da ukazujete na anomalije u društvu i sistemu, možete da budete borac za ljudska prava, možete da se zalažete za i protiv. Kako Vi gledate na svoju profesiju?

Ja ne mislim da je gluma neka veoma bitna profesija u ovom svijetu. Smatram da jedan doktor igra nemjerljivo važniju ulogu u životu od nekog glumca na sceni, ili rudar, ili čistač, vozač dječjeg autobusa, kontrolor letjenja, pilot... Ali, kada publika dođe u pozorište, sastavljena od najrazličitijih profila, njih 400 je u jednoj sali, tu ja kao glumac preuzimam let... To je kao da ste ušli u avion, a ja u kokpit i vozim vas. Ja ću da vas provezem i pokažem vam mnogo šta.

Sjajno poređenje!

Pa da, ali stvar je u tome da sam ja ranije želio da budem pilot, pa sam i subjektivizovao. (smijeh)

Kako ste od pilota došli do glumca?

Ne znam ni sam. Učio sam srednju elektroškolu i trebalo je da upišem, i jesam upisao elektrofakultet, početkom rata. Razmišljao sam o glumi, jer sam se i u osnovnoj školi oprobao kao glumac, ali ipak, to je osnovna škola... Sreo sam, kasnije jednom prilikom neku amatersku grupu kojoj sam se priključio i tako sam sa njima napravio super predstavu, ali to se završilo. Nakon godinu dana - idem ja na elektro... Praktično nijesam ni počeo fakultet a prepisao sam se na glumu. Ili sam ja osjetio da tako treba ili mi je nešto reklo. Ne znam, nešto se desilo, ali to su stvari koje se ne mogu predvidjeti. Što bi Tesla rekao, a vidite po tome kako je iskren: “Genijalac - I’ve been told”. Rekli su mi. Rečeno mi je. Te neke stvari ne možeš da objasniš, ali te stvari mogu da se objasne na sceni. Eto - htio sam da budem pilot, a sad sam pilot u pozorištu. I u zavisnosti od toga koliko sam ja dobar pilot toliko će ljudi uživati u predstavi. Ipak, to ne zavisi samo od mene, tu je još pilota sa mnom...

U posljednje vrijeme ste pilot i na ekranima.

Jesam, na neki način. Ranije to nijesam toliko želio. Bilo je pozorište i samo pozorište, ali mijenjaju se i vrijeme i želje. Sad sam manje u pozorištu jer mislim da treba malo da “o’ladim” i da radim neke veće projekte. Ranije mi je bilo stalo samo da radim, a sad prvo sebi odgovorim na pitanje “Zašto?” - “Zašto sam ja ovdje?”, “Šta radim ovdje?”, “Šta ja želim da kažem sa ovom predstavom?”... Film je neka druga vrsta magije i tako se pogodilo da sam više na filmu u zadnjih nekoliko godina, ne samo u Makedoniji, već i u Rusiji, Njemačkoj, Italiji, Bugarskoj... Ima i serija, iako se one u Makedoniji ne snimaju mnogo, ali sviđa mi se i taj medij. I tamo treba srce, samo se malo razlikuje od pozorišta. Sferično je drugačije. Glumac u pozorištu može da bude ekstremniji, prošireniji, i treba da bude... Ono što je zapanjujuće jeste da i u pozorištu imamo filmskih momenata, baš u “Ivanovu” ih ima. To je igra koja je suptilna. U principu, nema velikih razlika, samo treba imati i pokazati srce. Formu treba iznijeti, ali forma sama po sebi nije dovoljna, ako se ne unesu emocije onda je to samo tehnika. Ja sam, ipak, za srce.

Za kraj, možda uopšteno pitanje, ali - šta biste poručili publici, čitaocima, onima koji nijesu pogledali komad, ili ljudima uopšte?

Nije moja replika ali ću je iskoristiti: “Život naš je cvet koji raste u polju. Dođe jarac, obrsti ga i nema više cveta”.

Kultura izgleda kao neisplativa investicija, ali je dugotrajna

Imate iskustvo igranja u raznim državama, što u pozorištu, što kada je film u pitanju... Kakve su prilike u pozorištu i društvu, da li možete uporediti to?

Da, a zamislite, prvi put mi je da igram u Crnoj Gori, a nikada, na primjer, nijesam bio u Srbiji. Meni je Crna Gora bliska, i po govoru i po načinu razmišljanja, isto kao i Srbija, kao što mi je Makedonija. Ja sam ovdje upoznao ljude koji su mi postali veliki prijatelji. I vratiću se sigurno. Predstava će se igrati svakog mjeseca, tako da će me biti. Neka me vaša publika upozna, za početak, kroz Ivanova. Što se situacija tiče... Negdje je mnogo bolje i mnogo se više investira, pozorište se negdje stavlja na pijadestal. Ja uvijek tvrdim da je kultura jedini način gdje stavljaš sve ono što etnički karakteriše jedan narod i jedno podneblje, i tako se predstavljaš ostatku svijeta. Zato mislim da je izuzetno važno investirati u kulturu. To se čini kao neisplativa investicija, ali to su dugotrajne investicije... I sport je donekle taj “ambasador” zemlje i naroda...

Šta je iko ikada dobio od politike?

Popularnost filma i serija je danas u ekspanziji... Da li postoji borba između ta dva medija ili idu jedan uz drugi, dopunjuju se, kombinuju?

Žoldak, recimo, kombinuje film i pozorište i on to radi veoma dobro. “Solaris” je bio baš kombinacija toga, ozbiljan spoj svih tih stvari. Možda je samo izražaj malo različit. Vratio bih se i rekao da nema smrti pozorištu. Nikada. Šta god da se desi na planeti, ako ostanu ljudi ostaće i pozorište. Da nestane sva struja, sva tehnologija, daske će ostati, baklje će biti rasvjeta, pun mjesec će nam dati spektakl... A dok god mi pričamo o pozorištu, filmu, muzici, sve je to dobro dok ne govorimo o politici. Politika nam je užasno nametnuta svuda, ali sami smo krivi za to. Daj da se mi raspravljamo o kulturi i ja o tome mogu govoriti satima, ali o politici ne mogu. Šta je iko ikada dobio od politike? Mali broj ljudi dobija, ali i to je lažno.

Koliko je pozorište tu da nas na to podsjeća? Jer, danas smo svi akteri neke velike političke predstave...

Podsjeća i jeste tako. Postoji i taj angažovani teatar koji ja volim da je uvijek u službi čovjeka. Neka nam ukazuje šta nije, a šta jeste dobro.

( Jelena Kontić )