Kada olovka postane mač, a riječ najmoćnije oružje

„Niko kao žena ne može se pojakati sa vjetrovima, vremenom, ljudima, problemima, nemaštinom, ljubavlju i svime što život nosi, pa joj natovari na leđa, a ona da još dobije bitku. Žena je to, može sve. I kad ne može, može. Baš tad najviše snage ima“, (iz knjige „Talik“).

Niko kao Sava Radulović ne može se „pojakati“ sa stihovima, a onda „uroniti“ u prozu, uhvatiti se u „koštac“ sa njom i izaći kao pobjednik. Sava je to, može ona sve. I kada ne može. Može ta djevojka iz Sjenokosa, „nadmoćnog pjesničkog dara“, kako to zapisa prof.dr Ratko Božović, da „čudesnim romanom ‘Talik’ odbrani svoju romanesknu ambiciju i svoje šire kreativne mogućnosti”.

“Tako me je ponovo najprijatnije iznenadila sa čistotom svoje produbljene misli, neobičnim duhom i gotovo zaboravljenim osjećanjem gordosti. I koga ovaj roman ne ozari i ne uznemiri moraće razmišlati o tome da se nije već zarobio vulgarnostima svakodnevlja”, zapisao je Božović, jedan od recezenata romana, a pročitao Radoje Mijušković.

Prema Božovićevim riječima, tekst romana “kipi od subjektivne uvjerljivosti, proživljene osjećajnosti i lucidne dosjetljivosti, od ironijsko-humornog dijaloga, produbljene sentencioznosti, kultivisane pismenosti, od suptilnih intimnih stanja, ljubavnih tjeskoba, ali i ljubavnih i romantičnih čarolija, od moralnog stava, empatije i moralne inteligencije”.

“Kada vjeruje da je olovka postala njen mač, a riječ ‘najmoćnije oružje’ pridružila se literarnim zavjerencima, podvižnicima koje je literarna magija uzela pod svoje. Ljepotu i sanjanog i nedosanjanog svijeta prati čisto kao izvor autorkino ogledalo. Važno je i to što se autorki vjeruje i što je njen sugestivni narativ teško zaboraviti. Kreativnog čitaoca navešće i na temeljna preispitivanja vlastite skale vrijednosti. To je dovoljno da se djelo Save Radulović sa povjerenjem prihvati i zavoli. Preporučujem da se ono čita u apsolutnoj tišini dokolice, jer je to najbolje vrijeme za susret svijetom ovog ljepotnog romana i njenom nadarenom autorkom”, zaključio je Božović priču o književnici u kojoj je neprestano prisutna i “nikšićka plima i moskovska osjeka”.

Novinar i publicist, drugi recenzent “Talika”, Vanja Kovačević, kazao je da se spisateljica u pokušaju opisivanja svijeta vraća sebi, unutrašnjim svjetovima, „shvatajući da je suština čovjekovog života sadržana u stihovima jednog rano preminulog pjesnika koji je napisao da nije najvažnije pronaći svoje mjesto u svijetu, već da je mnogo bitnije, pronaći svjetove u sebi“.

Autorka, prema riječima Kovačevića, shvata da je sloboda vrhunska kategorija ljudskog postojanja i da se sa njom jedino može mjeriti ljubav.

„Jer ako nemamo ljubavi i slobode, jasno nam saopštava spisateljica, onda smo ništa... Ipak, sve naše sitnosopstveničke mane, sujete, nezadovoljstva, pakosti, Sava Radulović nije slikala da bi maliciozno ukazala na zlo koje postoji u nama, već da bi pokazala da je to neodvojiv dio svih nas, da tako opstajemo, a da se u borbi dobra i zla, koja se neprestano vodi u svakom čovjeku, ostvaruje njegova suština. I da da dobro, ipak, na kraju pobjeđuje. Da ljepota, može spasiti svijet. Makar nakratko. Makar za tren“, zaključio je Kovačević.

Moderatorka večeri, tokom koje se tražila stolica više jer mnogi su poželjeli da imaju „talik“, bila je novinarka Sonja Vujadinović koja je kazala da je proza Sava Radulović “satkana od poetičkog iracionalizma i višeg realizma”.

“Nastajala je dok je Sava pjesmom ćutala. I pojavila se kada je Sava osedlala strah. Kreće Savina proza, 55 priča u ambalaži ‘talika’ u susret čitačima unutarnjeg smisla djela, tumačima spisateljskog zanata, analitičarima deskripcije psihologije čovjeka, prostora, vremena...znalcima za pojmovna formulisanja kompozicije, teme, ideje, motiva, a svesrdno kreće u susret knjizi najmilijim običnim čitaocima kojima je teorija književnosti nepoznanica. ‘Talik’ je spreman za prihvatljivo i popularno odobravanje i prihvatljivo a nepopularno negiranje”, poručila je Vujadinović.

Odlomke iz romana kojim se spisateljica “usudila da dohvati oblake”, ali i da čitaoce “kupi” osmijehom i snagom riječi, čitali su Nataša Lalatović i Miloš Zvicer.

“Talična” Sava

Sava Radulović se publici obratila poetizovanim esejom i objasnila da je roman posvetila prijateljici Jeleni, koja je preminula 2016. godine.

“S obzirom na to da me poezija izbacila na literarnu površinu, odlučila sam da ‘zaplivam’ i prozom pa ćemo vidjeti gdje će me odnijeti. Talik je za mene porodica, prijatelji, nešto sa čime se rodiš i ako to nosiš sa sobom, ako to imaš u džepu, ništa ti drugo nije važno. Ali baš ništa, jer ako imaš talika imaš sve”, kazala je Radulović nakon završene promocije i potpisivanja knjiga “taličnim” čitaocima.

Prema njenim riječima roman je vrlo brzo napisan, ali su posle trebale godine da se “sve to izbrusi, sredi, skocka, dovrši”.

“Roman sam godinu držala u ladici jer sam bila nesigurna i trebalo mi je nečije mišljenje. Ali kad su se pojavili prof. dr Ratko Božović i Vanja Kovačević i pročitali roman dali su mi zeleno svjetlo da ‘Talik’ možda može biti taličan”.

Iako su čitaoci, kako reče autorka, “tek zagrebali korice”, sudeći prema prvim reakcijama, “Talik” će sigurno biti taličan.

“Ja sam stranac u rođenoj knjizi, po nacionalnosti pisac i po zanimanju ludi vizionar. Nijesu ovo bog zna neka vremena za talik…”

( Svetlana Mandić )