Hoću da budem sit

Rođen sam u Nikšiću, 1993. godine, 24 godine živim u gradu koji tone, a ja i dalje živim u zabludi.

Pitaju me ovih dana mnogi, kako to da ja i moja generacija živimo u zabludi? Da razumijem te starije osobe, koji su od Titove države, prolazili kroz one Slobodanove, Momirove i Milove u koaliciji, do one države koju Milo sam napravi, pa do ove koju su izglasali 21 maja 2006. godine. I shvatam činjenicu da su oni u zabludi, u kojoj državi sada žive ili u kojoj državi su živjeli. Ali čekaj, pa u najvećoj zabludi smo mi, osobe koje 24 godine žive u državnoj vlasti porodice Đukanović, u privatnoj Crnoj Gori, koji ništa ne znaju osim za njih, koji možda ni danas ni sve ove dane nikada ništa neće znati, a ćutke živjeće u zabludi. Ne znaju oni da li sada žive u Crnoj Gori, ili u MILO ĐUKANOVIĆ državi.

Ali sada ne želim da pričam o njima. Želim da pričam o meni, o nama koji više nismo ništa drugo nego najiskorišćenija omladina svijeta. Hoću da pričam o nama, koji godinama trpio sav zulum, koji godinama ćutimo i trpimo, zato što smo zapravo u zabludi i zato što gajimo pogrešne ideale. JA HOĆU DA BUDEM SIT. Dosta mi je čekanja u redovima u Zavodu za zapošljavanje, ne bih li unovčio svoje znanje i svoj rad. Dosta mi je da mi partijska knjižica određuje budućnost. Želim da radim i zaradim za sebe, za svoju porodicu. Sramota me je činjenice, da nema porodične penzije ne bih imao za koru hljeba. Čekam satima u redu, ne bih li se prijavio na konkurs koji traje samo jedan dan, a onda me čisto da ispoštuju proceduru pošalju u savjetovalište, gdje mi kažu da eto ako nešto bude zvaće me. Ne znam nikoga, ne znam ni jednog mladog čovjeka kojeg su pozvali na posao isti ti savjetnici. Zelim mnogo, a ne mogu sebi da obezbjedim bukvalno ništa. Pogledam malo oko sebe, i vidim zapravo da u zemljama regiona mladi bar nijesu GLADNI. Mi u Crnoj Gori jesmo. Gladni smo jer nemamo gdje, nemamo tu partijsku plavu ili crvenu knjižicu , kojom bi nam sva vrata bila otvorena. Nemamo je jer nemamo vremena, da na pravi način bavimo se politikom. Nemamo vremena jer se trudimo, da noćas skupimo za sjutra, sjutra za preksjutra i jedva da imamo skromnu večeru, malo hljeba i čaja, da nam ublaži glad hljeb, ali i tugu čaj.

HOĆU DA MOJA DIPLOMA SA UCG BUDE VRIJEDNA- tačno onoliko koliko zapravo ulažem u sebe i u svoje studije. Kako da se pohvalim negdje da sam student Univerziteta Crne Gore, a skoro smo pa najgori u Evropi. Bolji smo samo od Albanije. I gdje me to vodi. Nemam posao, prosim za knjige, učim i odričem se svega samo da steknem zvanje, da na neki način doprinesem svojoj porodici sa tom diplomom. I šta imam na kraju? Imam to da se sa diplomom ne mogu zaposliti kao čistac ulica, bilo gdje u svijetu, jer niko je ne cjeni. Niko ništa ne radi da nas studente zaštiti od ovih reformi, od mutnih i loših odluka vlasti. Ne želimo politiku u UCG. Želimo samo promjene. Želimo samo da se naša diploma cijeni i da nam omogući da pošteno zaradimo za koru hleba. Ništa više.

HOĆU DA NA LICU MOJE MAJKE VIDIM OSMJEH, A NE SUZE- kada se na autobuskoj stanici rastajemo, jer ja napuštam rodni grad i idem negdje gdje se sve cijeni, negdje gdje će mi omogućiti da radim. U srcu i duši knedla, u očima suze. Moram da odem iz Nikšića, moram da odem iz Crne Gore jer budućnost mi je uništena. Nemam vremena da više brinem o mojoj želji da sam tu. GLAD me natjerala i na tu odluku. Idem negdje gdje nikog ne znam, ali negdje gdje nema pite koja se pravi od šake loše bezvrjedne vlasti, kako je to dobro rečeno negdje prije. I šta da radim sada. Ostavljam je u suzama, mnogo me boli ali idem.

HOĆU DA BUDEM SIT, SREĆAN I ZAPOSLEN - DA LI TRAŽIM PREVIŠE?? Ne bih rekao, tražim ono što je moguće, ono što je realno i ono što bi svima nama, mladima trebao da bude cilj. Siguran sam da ovo nije samo moja sudbina. Ovo je sudbina svih nas, mladih danas u Crnoj Gori. Zato treba da se borimo. Znam da je teško, znam da nam fali motivacije, ali moramo da se mijenjamo. Moramo da se sjetimo, da nikada do sada nijesmo imali bolju situaciju, ili bolju priliku. Vjerujte mi drugari, Crna Gora je najljepša država na svijetu, ali ima užasnu politiku vlasti. Crna Gora mora biti vječna, a vlast mora da se mijenja, demokratskim putem, na izborima. I zato u susret novim izborima, moramo se oduprijeti svemu što oni rade, moramo shvatiti da ako hoćemo da RADIMO, DA ŽIVIMO U CRNOJ GORI, DA SMO SITI I OBUČENI moramo nekom drugom dati šansu da pokaže što zna i umije, pa ako opet bude isto mijenjajmo i njih. Znate drugari i drugarice, ja se ne bojim kobre, jer je nikad u životu nisam vidio, ne bojim se skočiti sa petnaestog sprata zgrade, jer nikad ga nisam vidio. Ne bojim se promjene vlasti, bojim se samo zablude u kojoj živimo. VRIJEME JE DA SVI KAŽEMO SEBI: HOĆU DA BUDEM SIT- bježite u istoriju političkih otpadaka Crne Gore.

(Autor je sekretar Foruma mladih Građanskog pokreta URA)

( Mirko Pavićević )