Bez Evrope je najljepše

Crna Tviter ptica poletjela je iz predsjedničkog kabineta, čim je Evropska unija zaključala vrata za nove članice. Dok je očajni Zaev najavljivao vanredne izbore, a Rama pričao da je problem u Briselu “a ne u nama“, crnogorski suveren je širio glas da ima života i poslije Evrope. Sa društvene mreže, kojom odavno vladaju Tramp i Nebojša Medojević, poručio je Evropi da pazi što čini, jer ionako više nije nevjesta pred kojom prosci stoje u redu. Pojasnio Briselu da ne vode samo njihovi putevi do raja i da po svijetu ima još vodiča do carstva nebeskog. Koji za vožnju traže samo komad zemaljskog carstva.

Briselski sveštenici se nisu ni okrenuli na Tviter gavrana sa lijeve obale Morače, a crnogorski suveren već je razmišljao o prelasku u novu vjeru sa manje zabrana. Hodio je po Dalekom istoku, gledao krunisanje japanskog cara i sanjao život nakon Evrope. Smijao se svima koji nisu vjerovali kada je zborio da je evropska vjera na umoru. Sjećao se medijskih hajki zbog vizija da se može živjeti i bez Evrope i da pred Briselom ne treba klečati. Optuživali su ga za jeres kada je govorio da Sveta Unija nema pravo da po grešnoj zemlji crnogorskoj odlučuje o smjenama po televizijskim savjetima i agencijama. Kada je preko volje ispunjavao evropske obaveze, njegovi protivnici su molili briselske svece da ga pogode klauzulom balansa. Danas zajedno gledaju kako se briselska vrata zatvaraju podjednako za balkanske vjernike i skeptike. Dok je sumnja u evropsku pravdu po Crnoj Gori počela da klija, sljedbenici svetih pregovaračkih poglavlja sa strahom su razmišljali o životu poslije Evrope. Pogleda punih nade gledali su u Njemce, strahovali od Rusa i strepili od dana kada će sve agende biti uzalud ispunjene. Analitičari su proklinjali Makrona što kvari evropsku idilu kao pali anđeo i rastjeruje vjernike iz carstva u kome vlada glomazna administracija. Mnogi NVO aktivista zapitao se hoće li se grantovi djeliti i kroz zatvorena evropska vrata, a gradonačelnici nijesu znali kako će graditi škole i puteve kada ne bude briselskih para. Opozicionari na ivici cenzusa strahovali su od dana kada će izborni programi sa evropskim obećanjima djelovati kao švercovane karte za bioskop, a administracija je žalila za službenim putovanjima. Svi zajedno pitali su se hoće li vrata evropskog carstva biti zatvorena i nakon 2025. ili će briselski anđeli nastaviti da žrtvuju reformiste. Mahali su štrikovima i pregovaračkim poglavljima i molili da im se da još jedna šansa, prije nego ih proguta vatra sa Istoka. Briselski sveštenici savjetovali su ih da izdrže i obećavali da nikada neće dići ruke od regiona.

Kao i svaki prorok, Milo crnogorski nije vjerovao u lažna obećanja već je počeo da pravi planove za dane bez Evrope. Spremao se da nakon jednoglasnog reizbora za partijskog prvosveštenika u novembru upostavi dinastiju u kojoj bi đeca nasljeđivala roditelje po stranačkim i državnim funkcijama. Potomstvu odabranih koje ne želi u administraciju, država bi pomagala privatne poslove, kako priliči dobrom duhu dijeljenja. Bez Brisela za vratom, crnogorski sudovi bi izdavali indulgencije tajkunima spremnim da pomognu novu vjeru, dok bi im država praštala poreske dugove i dijelila poslove. U novoj Crnoj Gori sudije, koje se odreknu vjere evropske, mogle bi da ostanu na funkciji do penzije bez straha od ustavnih ograničenja. Tužioci konvertiti mogli bi da izdaju fatve za hapšenje poslanika bez ukidanja imuniteta, koji bi se i smatrao reliktom nazadne evropske prošlosti. Sveti red Pape Cetinjskog dobio bi pravo da šalje u zatvore na osnovu dojava sa neba i talika crnogorskog, a narodne mudrosti i epska lirika imale bi težinu Ustava. Na dan izbora konički i cetinjski vitezovi templari mogli bi da brane partijske hramove ognjem i mačem, a opozicione jeretike koji i dalje budu vjerovali u Brisel palili bi na trgovima. Medijske kuće i zvanično bi se odrekle vjere u EU i pred novim svecima kao oglasne table okajavale nekadašnje žalbe Briselu. Grijesi bi bili oprošteni svim iskušenicima svojevremeno položenim na žrtvenik Briselu. Svetozar Depresivni bi se u Budvu vratio kao Mojsije u obećanu zemlju i na pjeni od mora nastavio da zida, čita knjige i troši milione. Ivica bi se oslobodio vd okova i parlamentarne kontrole, a Duško bi nastavio da dijeli stanove i dozvole za mini hidroelektrane. Mladi opozicionari i dalje bi u spotovima blanjali drvene grede i razvlačili pite, a izbori bi vodili ka jednopartijskom sistemu. U Crnoj Gori bi se vaspostavilo carstvo u kome pravovjerni uživaju i prije odlaska u raj.

Zato bi briselskom sveštenstvu bilo bolje da čita Tviter proročanstva i ponudi Balkancima neki rok za učlanjenje. Da nastave sa obećanjima o ulasku u evropsko carstvo i zauzvrat traže reforme, makar i lažne. Ako ipak poslušaju Makrona i zatvore nam vrata raja, nova vjera lako će se raširiti po regionu. Crnogorski prorok ima dovoljno apostola a Aleksandar, Mile i Hašim samo čekaju da je prošire po svojim zemljama.

( Samir Kajošević )