Huliganski duh

Pokojni Alan Klark, britanski premijer iz vremena Margaret Tačer, poznat uglavnom po svom donžuanstvu i oštrim desničarskim stavovima, jednom mi se požalio na pad britanskog borbenog duha koji je gradio imperiju i dobijao ratove. Ja sam, dijelom, u šali rekao da takvu agresivnu narav još čuvaju britanski fudbalski huligani i pronose je po stadionima i stranim gradovima. Odgovorio je sanjalačkim pogledom da bi to zaista “bilo korisno iskoristiti”.

Tada je ovo izgledalo kao zbunjujuća šala, a danas se pretvorilo i bolesnu stvarnost. Huliganski duh se zaista koristi. U Velikoj Britaniji jača ultradesni terorizam, dok je islamsko nasilje u padu (barem za sada). Britanskim političarima, koji istupaju protiv tvrdog izlaska Britanije iz Evropske unije bez sporazuma, stižu prijetnje nasljem (ako ne i gore). Godine 2016. Džo Koks, poslanicu laburista i iskrenu protivnicu bregzita, ubio je muškarac koji je uzvikujući parolu “Britanija iznad svega!” pucao u nju.

Nije Britanija unikatna po tom pitanju. U SAD su ultradesničarske ekstremističke grupe izazvale nerede u Šarlotsvilu i Pitsburgu uz bojne pokliče tipa “Jevreji nas neće istisnuti” (pod “mi” se podrazumijevaju bijeli hrišćani). Autoritarni predsjednik Brazila Žair Bolsonaro otvoreno hvali mučenja. Čak i u Njemačkoj agresivni ekstremizam doživljava uspon posebno u onim regionima koji su ranije pripadali komunističkoj Istočnoj Njemačkoj. U Indiji premijer Narenda Modi demonstrira (u najboljem slučaju) ravnodušnost prema aktima političkog nasilja koje sprovode indisjki ekstremisti i koji su često usmjereni prema muslimanima. Diktatori i demagozi uvijek su koristili nezadovoljstvo koje ljudima pomrači um pa onda smatraju da život nije bio dobar prema njima. A neki ljudi su po prirodi skloni nasilju; i potrebni su samo odgovarajući uslovi da se takvim porivima da oduška.

Sve to, dijelom, podstiču i nove thenologije. Mržnju i agresiju, koje su obično skrivane i bile ograničene na fudbalske stadione, sada je moguće otvoreno izražavati i putem interneta u trenutku podijeliti sa milionima istomišljenika. Taj vid ponašanja gomile nije ograničen samo na ultradesničare. Agresivna ubijeđenost u svoju ispravnost može se pojaviti i na lijevom krilu. Tiče se antisemitizma. Ima ga mnogo, na primjer, u britanskoj laburističkoj partiji.

Međutim, ono što posebno zabrinjava u ulozi političkog nasilja u zemljama kakve su Britanija i SAD jeste to što ga aktivno pospješuju demokratski izabrani lideri. Predsjednik Donald Tramp naziva medije “neprijateljem naroda”; na jednom od svojih mitinga pozvao je pristalice da “nauče pameti” kritičare njegove politike; četiri obojene žene kongresmenke posavjetovao je da se vrate odakle su došle (iako su se sve, osim jedne, rodile u SAD). Nedavno je Tramp indirektno zaprijetio nasilnom osvetom anonimnom informatoru koji je govorio o pokušajima Trampa da ubijedi prvog čovjeka Ukrajine da prikupi kompromitijuće informacije o bivšem potpredsjedniku SAD Džou Bajdenu (vodećem kandidatu koji može biti konkurent na predsjedničkim izborima 2020), kao i njegovog sina Hantera Bajdena. Treba li se čuditi što je šef policije Nju Džersija, koji je javno govorio da je Tramp “posljednja nada bijelih ljudi”, te pozive primio k srcu i, kako je obavljeno, udario crnog tinejdžera.

Premijer Velike Britanije Boris Džonson je uredniji i obrazovaniji od Trampa, ali takođe odbija da prestane da protivnike bregzita naziva izdajnicima ili kolaboracionistima stranih sila. Zakon, koji parlamentu omogućava da ne dopusti izlazak zemlje iz EU bez sporazuma, Džonson je nazvao “zakonom o kapitulaciji”. A kada je poslanica Paula Šerif u parlamentu iskritikovala izraze koje koristi premijer i podsjetila da poslanici stalno dobijaju prijetnje fizičkim nasiljem od ljudi koji ponavljaju te riječi, Džonson je uzvratio da “u životu nije čuo veću besmislicu”.

Opasnost te vrste krasnorječivosti nije samo u tome što agresivno raspoloženi ljudi sada smatraju da mogu da djeluju dajući oduška svojim brutalnim porivima. Riječ je o tome da kada predsjednik ili premijer kažu da su među nama izdajnici onda je napad na njih ne samo dozvoljen već postaje patriotska dužnost. A korišćenje uvredljivih riječi nije samo pitanje nevaspitanja, iako su sve češće u upotrebi u demokratskim govorima u svim zemljama, bez obzira na neformalna pravila maskiranja (na primjer “moj časni prijatelj”).

Najozbiljnija posljedica ubrizgavanja nasilja u politiku (pa čak i samo na riječima) predstavlja ogromu štetu liberalnoj demokratiji. Predstavnička demokratija može normalno da funkcioniše samo uz uslov da se politički oponenti ne ponašaju kao da su smrtni neprijatelji. Diskusije i kompromisi - tako političari treba da štite interese svojih birača. Ali ne možete postići kompromis sa neprijateljem i izdajnikom, kao što religiozan čovjek ne može prihvatiti kompromis u pitanjima koja su za njega sveta. Postoji mnogo načina zbog kojih se i najstarije demokratije, kakve su SAD i Britanija, sve više rastaču zbog klanovskih neprijateljstava. Politiku danas u manjoj mjeri motivišu interesi a u većoj mjeri su to problemi kulture i identiteta, a takođe i ljutite emocije koje se raspaljuju u beskonačnom odjeku interneta. Za sve to nisu krivi samo političari, ali kada politički lideri namjerno počinju da koriste slične potrese u društvu i još više raspaljuju osjećaj neprijateljstva, oni nanose kolosalnu štetu institucijama koje garantuju slobodu i bezbjednost ljudi.

Ne znamo da li će to nasilje opadati kada odu ljudi slični Trampu, Džonsonu, Modiju i Bolsonaru. To će, naravno, zavisiti od toga ko će doći na njihova mjesta. Ali kada su ljudi već osjetili da je moguće narušavati norme civilizovanog ponašanja zato što tako postupaju najviši politički lideri, biće teško krenuti u suprotnom smjeru. Mračna ironija našeg vremena je u tome što ti isti ljudi koji obećavaju da će države ponovo učiniti velikim više od svih doprinose urušavanju temelja koji su te zemlje upravo i učinili velikim.

Copyright: Project Syndicate, 2019.

( Ian Buruma )