Balkan kao kolateralna šteta Makronove želje za dominacijom u Evropi
"Ako EU i dalje pregovara o pristupanju sa Srbijom i Crnom Gorom nema objektivnog razloga zašto to ne bi učinila i sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom"
Francuski predsjednik Emanuel Makron, u nezabilježenom primjeru političkog vandalizma, ubio je politiku koja se donedavno smatrala glavnom funkcijom EU i koja je jedina strategija EU prema balkanskim susjedima, ocijenili su Kurt Basuner (Kurt Bassuener) i Tobi Vogel (Toby Vogel) iz berlinskog Savjeta za politiku demokratizacije.
U zajedničkom autorskom tekstu za EUObzerver, autori su naveli da je EU prekršila obećanje, a poslije dva odlaganja Francuska je otišla još dalje i zadržala cio kolektivno dogovoreni proces proširenja kao taoca, zahtijevajući da se pristupni metod ponovo promisli prije nego što počnu pregovori sa aktuelnim kandidatima, Sjevernom Makedonijom i Albanijom.
Ako neodređeni zahtjev Francuske opstane, proširenje će za one koji još nisu počeli pregovore ispariti, a za one koji su već u procesu, poput Srbije i Crne Gore, uslovi će biti zamućeni, prije nego razjašnjeni na koristan način, navodi se u tekstu.
Konačno, navode Basuner i Vogel, postoji ozbiljan rizik od povratka bivšeg premijera Nikole Gruevskog na vlast u Sjevernoj Makedoniji, na vanrednim izborima koji su raspisani za april, nakon francuskog veta.
Pod naslovom "Makron prekršio obećanje Balkanu u želji za dominacijom u EU" autori navode da francuski predsjednik zapravo ne želi da reformiriše proces proširenja već želi da ga uništi i dodaju da ga je prošlonedjeljni Evropski savjet znatno približio tom cilju.
Suprotno mnogim očekivanjima, Makron nije ni trepnuo kada se suprotstavio njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, a čvrsto se držao i protiv gotovo svih ostalih država članica, insistirajući na tome da se odluka o otvaranju pregovora odloži dok se ne preispita politika, dodaje se u tekstu.
Francuska smatra da ni Sjeverna Makedonija a posebno Albanija, nisu dovoljno napredovale za početak pregovora o članstvu i da proces pristupanja nije više adekvatan zadatku. Nijedan od tih argumenata nije sasvim bez osnova, ali oni ne daju pravu sliku, navode Basuner i Vogel.
Način na koji je Franuska iznijela svoje tvrdnje, bez preciziranja šta dva kandidata treba da urade da bi ispunili njene zahtjeve i bez specifičnih predloga kako da se reformiše proces sugeriše da je za Makrona u pitanju liderska uloga Francuske u postbregzitovskoj EU, a balkanske države i proces proširenja samo su kolateralna šteta u njegovom pokušaju da ostvari nadmoć.
Ako EU i dalje pregovara o pristupanju sa Srbijom i Crnom Gorom nema objektivnog razloga zašto to ne bi učinila i sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, dodaje se u tekstu.
Autori navode da je raspoloženje u EU trenutno mračno, nekoliko neliberalnih demokratija je u nastajanju i sve su postale članice EU 2004. ili kasnije, ali argument da bi EU zbog toga trebalo da blokira proširenje je kratkovid. U suštini borba za vrijednosti i standarde u zemljama proširenja sastavni je dio borbe za iste vrednosti i standarde unutar Unije.
Kontradiktorno za predsjednika koji se na EU horizontu predstavio kao anti-Orban, Makron se efikasno povezao s Orbanom i ostalim neliberalima na periferiji EU. Među njima je i predsjednik Srbije (Aleksandar) Vučić.
Tu je, dodaju autori, i Makronova otvorenost za etničko-teritorijalne promjene granice počev od "zamjene teritorija" koju su predložili Vučić i njegov nedavno oslabljeni kosovski kolega, predsjednik Hašim Tači.
Po tom pitanju, Makron se čak efikasno udružio s američkim predsjednikom Donaldom Trampom protiv Merkel. Kao takav, on čini nacionalnu populističku bolest - i sve njene propratne efekte uključujući poricanje klimatske krize - jačom, a ne slabijom u Evropi, navode autori i dodaju da će se Makron, ako vjeruje da će ga ta politika zaštiti, vjerovatno razočarati.
Neoliberali u Evropi su ujedinjeni i koordinisani i izvan granica članica EU i izvan granica Evrope.
Makron, čini se, vjeruje da može bolje da brani svoju viziju EU kao tvrđave Evrope izbjegavanjem saveza s popularnim eksponentima temeljnih vrijednosti EU izvan njenih redova.
Ta politika je osuđena na propast - slabljenje Evrope u trenutku kada joj je potrebno da se konsoliduje oko svojih temeljnih vrijednosti kako bi se suočila sa društvenim i civilizacijskim izazovima bez presedana.
( Agencija BETA )