Dim i prašina

Čekam da počne sa paljenjem teka, knjiga. Dokazi se ne istražuju, bacaju se u vodu, umjesto da se povedu istrage, pljušte ostavke, zabranjuje javno djelovanje korumpiranim, gubi pozicija i radno mjesto... Sve o čemu se u javnosti govori i piše, u Crnoj Gori trava i korov prekriju i ne samo to, počeli su da kumuju da se radi o rijetkim kulturama koje samo kod nas bivaju tako delikatne i slobodne, spontane...

Armija birokrata klimavaca, značajna po tome što su birački glas puta tri, sportski vodi izigravanje demokratije. Prepoznati smo trideset godina kao prostor u kojem korupcija jede sve pred sobom, nasilje je svakodnevni oblik ponašanja, izostanak solidarnosti sa onima koji pate, vaspitavanje u kojem majka svom djetetu kaže da je ukoliko plače pizda, gdje je agresija kojom se izbjegava nemoć jedini odgovor... Od svega smo se na ličnom i kolektivnom planu razboljeli a počelo je sa lažima u devedesetim. I traje već malo manje od tridest godina negiranjem, poricanjem i gledanjem crveno-crne brigade političara i popova, kao u spasitelje. Vidim pred sobom svakodnevno distopijsko društvo u kojem notorne činjenice postaju papirne ptice za igru maloljetnih, u kojem se svakodnevno pojavljuju dželati koji su nas sinoć tukli a danas će nam zakonski početi dolaziti kući (izglasaće to skupština, vrli poslanici i jednog i drugog tabora), u kojem političari imaju mnogo pa im se dodjeljuje da imaju i više od mnogo, šefovi ne istražuju dokaze, tvrdo staju iza svojih i njihovih radnji (klika povezana svakom vrstom KK), arogancijom zatvaraju sva usta, tvrdeći da su oni mjerilo časti.

Sa vrhovnih mjesta pravosuđa čuje se krik za spas porodičnih imanja i vrijednosti jer se djeci mora obezbijediti budućnost, u kojoj će ti isti „bezemljaši i beskućnici“ našoj djeci, kojoj roditelji nemaju što da prodaju, zatirati zdrav razum čineći ih suvišnim, ma što u životu izučili. Rijetki će naći svoje mjesto u inostranstvu, velika većina ostaje na dileraju svim i svačim, naročito sopstvenim razumom i dušom.

Nezavisno kritičko mišljenje u ovakvim društvima izostaje, proganja se, zatvara, sprječava, isključuje. Rade to u javnom prostoru ali to rade zbog kritičkog promišljanja i oni kući, postaješ osoba koja nije dobrodošla. Dakle, sve ptice na grani znaju da je korupcija u svakoj pori sistema. Sve ptice takođe znaju kako smo došli do toga da koruptivni sistem postane jedini način funkcionisanja. Znamo na svojoj koži kako smo uključeni u distopijsko društvo. Društvo Poslušnih Slušača/ica je živi pijesak u kojem je cilj svako dobro potone a svaki san o pravdi postane nasilje. Kako funkcioniše uočavamo svakodnevno.

A evo i poslednjeg primjera koji mi je zagrijao prste: svuda oko nas fabrikuje se mnoštvo „nekompetentnih, neodlučnih, nesposobnih, političkih protuva“... A onda kod izbora onog/one koja će da se bori za poštovanje ljudskih prava, prvi čovjek u državi će uskliknuti pred malobrojnom grupom okupljenih: „trebamo kompetentne i odgovorne“ dodajem, kakvih nema baš u institucijama jer ne umiju da se odbrane od kumstva, rođaka... od sjaja i raskoši korupcijske logike. Istaknu čovjek, glavni urednik sa mjesta najveće političke moći trideset godina, čija je politička stranka (elita i glasači) kompletan sistem malih ljudi kojima danas upravlja ne vjerujući njihovim suzama pošto im je dodijelio stanove, penzije, imanja, položaje, uspio da ih liši svake vrste odgovornosti (ne mogu da ne napišem: Moskva suzama ne vjeruje). Spasimo čovjeka teškog procesa izbora, time što ćemo podržati, sa ovog lokalnog i internacionalnog nivoa, onog kojeg nam on nakon dugog mnenja istakne kao svijetli primjer odgovornog i kompetentnog u društvu koje je sve sem zajednica odgovornih i kompetentnih, ne bi li smo bacili još jednom prašinu u oči evropskoj politici koja u nama vidi šampione. Radoznala sam da čujem ko to može biti. Glava kuće će da predloži u bijelim rukavicama demokratije, skupštini od 41 poslanika društva poslušnih slušalaca/lica koji će kompetentno i odgovorno, naročito nezavisno od svakog gazdinog miga, normalno, podržati izabranog/nu. Nama je dovoljna pećina. I to ne ona Platonova, kako bi smo razumjeli da negdje izvan nje postoji neki svijet, uporediv sa tamom i vlagom pećinskih zidova i zemlje. Ne bi on mogao biti tako velik da mi nismo mali podanici. Što smo manji, on je sve veći. Ukupna ocjena je malo kompetentnih i puno nekompetentnih. Spoljnopolitički ili untrašnji cilj podržavamo jednim kompetentnim koji u okeanu nekompetentnih, pridruži. Izreći pred ono malo kritičara društva, zahtjev da se traže kompetentni i odgovorni, a činiti sve da se svaka misao o odgovornosti satre, može autoritarna struktura koja zna kako sa svojim podancima.

Opozicija ne bi mogla biti opozicija, da nema tako jake mehanizme kojima drži svoje biračke brojeve, čuvajući tako svoj glasački korpus guslama kojima pozovu na nacionalne ograde, pravovjerne... prebrojavajući se ko je ispravniji ne bi li mogla i sama do velikog broja. To je jedini način da se odbrani od napada. Pozicija naravno čini sve da potpiri opozicione boksere da se što više biju, ne bi li se udaljili od kutija u kojima leže njihovi apsolutni brojevi kojima treba obezbjediti još, još, još i još... Ja ne vjerujem da ima u opozicionom taboru glasova koji su se izvukli ispod političkog ćebeta. Da nije tako, ne bismo došli do poziva na „odgovorne i kompetentne“ koji u našoj distopiji djeluje kao ruganje.

Gospodine/gospodo, sve ste institucije pridavili, većinu prirodnih i društvenih resursa iscrpili. „Odgovorni i kompetentni“, ma nije valjda. Omladino, drži se dalje od partijske knjižice da te ne pokrije političko ćebe. I bježi.

P.S. Meni je pomogla Đekna...

Autorka je psihološkinja

( Ervina Dabižinović )