Estetika je nekad izgovor

Ksenija Rakočević, profesorica književnosti na Filološkom fakultetu u Nikšiću, doktorandkinja na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na modulu Književnost, jezik i kultura, sekretarka međunarodnog naučnog skupa “Njegoševi dani” od 2015. godine i urednica festivala “Kotorski krug” - jedna je od malobrojnih akademkinja u Crnoj Gori koja afirmiše feminističke pristupe u polju književnih teorija i kritičkih praksi. Sa njom razgovaramo o nasljeđu feminističkih pristupa književnosti, vidljivosti toga nasljeđa na crnogorskoj književnoj sceni i izgledima da se u budućnosti u Crnoj Gori konstituiše ženska književna scena.

Prošli vijek obilježila je uzbudljiva teorijski potraga za “ženskim glasom” u književnosti, za mogućnošću da nam taj glas donese novi književni angažman, čak i novi književni jezik, u koju su se ulivali različiti uticaji kritičkih i feminističkih teorija, psiho-analize, filozofije, antropologije, teorije kulture, lingvistike, političkih teorija itd. Šta je danas ostalo od svih tih teorijskih debata?

- Ostalo je mnogo. Sjetićemo se da su u 20. vijeku ginokritička istraživanja i feministička kritika insitutucionalno uvedene kao izborni kursevi na američkim univerzitetima. Ovdje je važno naglasiti ovo “izborni” jer to pokazuje da nije bilo “podrazumijevajuće” učiti studente/kinje ginokritičkom pristupu i osvjetljavati sve one činjenice iz istorije ženske književnosti koji su do tada bili prećutkivane. No, činjenica je da su u 20. vijeku aktualizovana ponovna čitanja ili otkrivanja brojnih zaboravljenih i zapostavljenih ženskih tekstova, i da nam je taj vijek donio tumačenja “ženskog pisma” i nove teorijske pristupe književnosti žena koji danas predstavljaju dragocjeno nasljeđe koje se, naravno, dalje nadgrađuje novim teorijskim znanjima koja dolaze iz teorije književnosti, ali i iz drugih humanističkih disciplina.

Da li na savremenoj crnogorskoj književnoj sceni prepoznajete mačizam u dijelu koji se odnosi na raspodjele književnih nagrada, medijsku i kritičku podršku, reprezentacije crnogorske književnosti u antologijama, školskim lektirama, enciklopedijama, dakle na svim nivoima na kojima se određuju šta jeste ili nije poželjna književna, a onda i ideološka vrijednost?

- Da, apsolutno. Crnogorska književna scena je mizogina i mačistička, baš kao što je cijela crnogorska kultura. Situacija nije drugačija ni kada su u pitanju lobiji koji odlučuju o književnim nagradama, kao i medijska i kritička podrška. Na prstima jedne ruke mogu se pobrojati kritike o djelima autorica u Crnoj Gori. Kritičara je više nego kritičarki, a i one autorke koje pišu kritiku bave se muškim autorima. Sagledamo li lektiru i antologije, i tu ćemo vidjeti uticaj “muških saveza”. Oni se grčevito drže kanona, ponašaju se kao da je on fiksiran, ali pri tom primjenjuju dvostruke aršine jer kada treba omogućiti upliv nekom od savremenih crnogorskih pisaca - kanon najednom postaje otvoren.

Moramo imati u vidu, naravno, činjenicu da je spisateljica manje. To jEstetika je nekad izgovor vo da nismo imali ženu koje piše.

U patrijarhatu smo navikli na ženu u tekstu, ali ne i na ženu koja stvara tekst. Ta situacija se sporo mijenja, ali se ona ipak mijenja. Međutim, ne mijenja se potreba muškaraca da i dalje gospodare književnom scenom i ignorišu činjenicu da su danas i žene dio te književne scene. U različitim žirijama za dodjelu književnih nagrada uglavnom su muškarci, dakle oni su ti koji dijele i dobijaju nagrade. Dobitnice književnih nagrada u Crnoj Gori (ako govorimo o važnim nagradama) su prava rijetkost. Ne treba zaboraviti da u Crnoj Gori većina nagrada dijeli “po ključu” i da se taj “ključ” nalazi tamo gdje je politička moć, a tamo su opet muškarci. Oni jedan drugome podižu ugled, međusobno se proizvode u književne “veličine”, podrazumijevajući da “još nije stasala” generacija književnica koje zavređuju da uđu u njihove sfere uticaja. Ključno pitanje je na koji način se može prevazići ovakvo stanje. Mislim da se mora djelovati institucionalno, kroz zahtijevanje veće zastupljenosti spisateljica u lektirama i slične intervencije.

Svjesni ste da su takvi zahtjevi pod velikim rizikom da budu diskvalifikovani kao još jedan oblik politike kvota kojom se žene “na silu guraju” u polje književnosti uz zanemarivanje “estetskog kvaliteta”?

- Naravno, treba uvažavati estetsko-umjetničke kriterijume, ali treba imati u vidu i da se estetika ponekad koristi i kao izgovor. Odlične autorke poput Jelene Dimitirijević prećutkivane su generacijama, uz argument koji bi bio smiješan da nije tako malicioznan - da “Dimitrijevićka nije Crnjanski”. To je zaista smiješno - kao da je sve što djeci nudimo na čitanje u ravni Crnjanskog. A onda, ako već pristajemo da u lektiru uđu estetski nekvalitetni književnici - u čemu je problem ako tražimo da se u kanon uvrste od njih estetski kvalitetnije književnice?

U regionu, u nekim drugim sredinama vidimo različite oblike udruživanja teoretičarki, kritičarki i spisateljica kroz različite časopise, platforme, spremnost da se međusobno teorijski i kritički podrže i afirmišu. Da li je tako nešto moguće u Crnoj Gori, barem u budućnosti?

- Tu ima više problema. Već smo konstatovali da još nemamo dovoljno autorki. Još manje imamo autorki koje bi bile svjesne svih ovih problema o kojima govorimo i zainteresovane da se povezuju radi njihovog prevazilaženja. Nemamo dovoljno ni kritičarki koje imaju odgovarjuća teorijska znanja za pristupe ženskom tekstu. A onda, sam status književne kritike u Crnoj Gori je problematičan. Nemamo prostor za njeno objavljivanje, tako da se sve svelo na govorenja na književnim promocijama i na eventualne recenzije (koje nerijetko nedostaju).

Postoje, naravno, neke stvari koje bi se mogle uraditi. Potrebne su nam radionice, tribine, okrugli stolovi i konferencije na kojima bi se teoretičarke i književnice sretale, razmjenjivale znanja i stavove, što bi postepeno moglo dovesti do njihovog povezivanja, boljeg razumijevanja važnosti postojanja ženske književne scene i nestanka otpora prema feminističkom kontekstu koji, nažalost, još postoji. Posmatramo li, recimo Srbiju, vidimo da tamo djeluju, čak vrlo uspješno, časopisi koji su profilisani kao feministički ili feminofilni, a koji se bave književnošću, kao što su časopisi “Knjiženstvo”, “Genero” i sjajna “ProFemina”. Crna Gora u tome evidentno kaska, što je vrlo problematično ako imamo u vidu da smo već dvije decenije u 21. vijeku.

Takođe, smatram da je krajnje vrijeme da kroz institucionalno obrazovanje počnemo edukovati proučavaoce i proučavateljke književnosti o teorijskim pristupima ženskom pismu. Nije sve to jednostavno: ono što možemo da pratimo na globalnom nivou je gubitak interesovanja za književnost, zamiranje teorijskih škola, premještanje interesa za književnost u kategoriju “usputne djelatnosti”. Kod nas u Crnoj Gori, situacija je još gora.

Mislite li da se može govoriti o postojanju “ženske književne scene” u Crnoj Gori, koja se pri tom ne bi svodila na puko žensko autorstvo (književnost žena), dakle na sabiranje književnih radova prema polu autora/ke i eventualno prema kulturološki određenim “ženstvenim” temama i osjećanjima, dakle o jednoj književnoj sceni koja bi unosila onu estetičku i političku razliku za koju i dalje vjerujemo da bi mogla doći sa ženske strane, ma koliko nas savremene teorije uvjeravale da ta veza nije nužna?

- Pitanje postojanja ženske književne scene zavisi ne samo od književnih praksi žena, već i od teorijskih i kritičkih kapaciteta da se ona artikuliše. Kada je o književno-teorijskim pristupima književnosti koju pišu autorke riječ, mislim da mi u Crnoj Gori, nažalost, i dalje razmišljamo u kategorijama “ženskog autorstva” (klasifikacija književnih djela prema polu autora/ke), ignorišući sve one književno-teorijske diskusije o ženskom pismu koje je donio 20. vijek. U tom pogledu kasnimo čak i za zemljama u okruženju: sjetimo se samo da je još prije gotovo vijek i po almanah “Srpkinja” na osnovu ženskog autorstva sabirao i objavljivao djela književnica. Kod nas, međutim, književno-kritički pristup ovom pitanju uglavnom podrazumijeva to puko pobrojavanje žena koje pišu bez definisanog metodološkog pristupa i kriterijuma na osnovu koga se pravi ta evidencija. Ovdje prije svega mislim na antologije koje se bave ženskim stvaralaštvom. Kada su u pitanju odlike poetika, mislim da nije moguće utvrditi zajedničke odlike na osnovu kojih bismo mogli okarakterisati sve autorke i da nije prihvatljivo etiketiranje “ženskog stvaralaštva” prema kriterijumu emotivnosti ili bavljenja banalnim temama.

( Nataša Nelević )