Pjesnici vide i kada je opšta tama i nevidjelica

Stijepu Mijoviću Kočanu i Antunu Švagu

Odavno sam priželjkivao da Konavle upoznam izbliza. Kada bih prolazio za Dubrovnik, konavosko polje, sela rubom i ona u brdima, ličila su na biblijske predjele. Imala neku mistiku i ličnu magiju, sliku i priliku čovjeka vezanog za zemlju koja ima svoj govor i glas. To je ona tvrdnja Lorensa Darela - da se čovjek i predio nepogriješivo prepoznaju.

Želio sam da mi vodič bude rođeni Konavljanin. I to se desilo u subotu 19. oktobra. Na graničnom prijelazu Konfin, do kojeg me autom dovezao slikar Dragan Pečurica, čekao me pjesnik Stijepo Mijović Kočan, rođeni Konavljanin (kroz čije djelo isijava i tereperi duša ovih predjela, njihova istorija i ljepota!) sa njegovom saputnucom, pjesnikonjom Mirjanom Pejaković. Krenuli smo suprotno od graničnog prijelaza na Konfinu, prema Debelom brijegu, na kojem je bilo prilično auta i putnika, neočekivano za ovo doba godine... no, čudesno miholjsko ljeto čini svoje, mami na put i putovanje. Oktobarsko sunce daje dubinu i jasnoću predjelu, kamenju i brdima, koja su me posebno privlačila. Uvijek sam se pitao: šta je iza tih kamenitih brda?

U KUĆI PJESNIKA I ZEMLJORADNIKA

Zastajemo u selu Vodovađa, nedaleko od crnogorske granice, gdje nas dočekuje moj stari drug Antun Švago, pjesnik i zemljoradnik, glavni urednik dubrovačkog nedjeljnika Glas grada. U kući Švaga, sazanjem, a Stijepo je odlično inofmisan, kada je u pitanju njegov zavičaj, da “gornjom bandom Konavala“, tako Konavljani kažu, ima dosta izvora žive vode, pa je i Švagova kuća u blizini velikog izvora. U doba Rimljana Epidaurus (Cavtat) je bio snabijevan iz izvorišta Vodovađa, a polje je bilo izukršatno kanalima za navodnjavanje, pa otuda i etimološka izvedenica Konavli, što znači kanali. U kući Švaga, dobijam tri njegove vrijedne pjesničke knjige: Stol pokolja, Međa i Tragom ugaslih zvijezda. Švago je pjesnik konavoske zemlje i kamena, talentovan. Stalno sam ga, i ovoga puta, prekorijevao - što ne piše. Uvijek je imao opravdanja, i danas: urednički poslovi, porodica, zemljoradnja, kojoj je istinski posvećen. A zemlja je kao pjesma, treba joj se posvetiti. Dvoje ne podnosi jedanko posvećenje. U ovom slučaju je prevladala zemlja, a ja vjerujem u Švagovu zrelu dob i poeziju koju će ona izroditi. Ova zemlja treba svoje ekloge. Ova zemlja traži svoga Vergilija.

Upravo se vratio sa košenja jednog doca, a tih dolaca ima poveći broj. Do nekih, onih u brdima, prema crnogorskoj granici i ne stiže, zarastaju u korov - kaže Švago, čiju kuću napuštamo, nakon časti i pijateljskog dočeka, i nakon što se prisjetismo intrevijua koji sam sa njim napravio za podgoričku Pobjedu, ne dugo poslije onih neslavnih godina kada su Crnogorci, u sastavu jugo vojske, “oslobađali Konavle“. Tada je malo dobrog prelazilo gotovo hermetički zatvorenu granicu. Švagova dobra riječ izrečena u tom vremenu, doletjela je poput ptice, dala nadu. Pjesnici vide i kada je tama i nevidjelica.

U SOKOL GRADU

Druga stanica na našem putu bilo je mjesto Dunave. Stijepo je sve trasirao i označio mjesta našeg putovanja. I u jednom danu se može mnogo vidjeti, ko želi i umije da vidi. Pred nama se pruža velika srednjevjerkovna tvrđava Sokol grad, koja je danas pretvorena u etno - muzej sa raznim dragocjenostima: oružjem, nošnjom, starim novcem, predmetima za ličnu upotrebu... U narodu je ova tvrđava poznata kao Sokol grad, izgrađena na 25 metara visokoj stijeni koja je prirodna tvrđava. Svojim položajem, kontroslisala je glavnu sabraćajnicu koja iz Konavala vodi na sjever u današnju Hercegovinu i unutrašnjost Balkana, to su i glavni razlozi zašto je lokalitet kontinuirano bio naseljen od praistorije do danas. Iako se pod nazivom Sokol grad pominje u avgustu 1373. godine, arehološki nalazi njegovo trajanje pomjeraju za više hiljada godina unazad. Dokazano je na istom mjestu postojanje praistorijske gradine, antičke i kasnoantičke tvrđave, te srednjovjekovnog grada koji u posjed Dubrovčana ulazi 1423. godine.

U SUSRET KAMENIM SPAVAČIMA

Nakon Sokol grada, bijeloj labudici zastaloj na tren u letu, put nastavljam ka brdima, mjestu Propratno o kome mi je Stijepo i ranije govorio, prilikom naših hercegnovskih susreta. Mene je taj lokalitet i naziv zanimao zbog naše Prapratne (ovo je Propartno a naša je Prapratna, samo jedno slovo je u pitanju!), rezdencijalnog centra dukljanskih kraljeva, koji je zbrisan sa lica zemlje u vojnim pohodima, kada su varvari rušili sve, gradove i spomenike... Zatirali tragove. I u konavskim brdima osjetih taj uvijek prisutni strah od varvara. A oni se jave kada im se najmanje nadamo. To iščekiivanje je najbolje opisao Kavafi u pjesmi Strah od varavara. U Kavafijevoj pjesmi nijesu došli, a konavskom zemljom su ostavili tragove. Ne jednom! No, taj narod se brzo obnavljao. U tome mu je pomogla ona iskonska vezanost za dom i baštinu.

Stigosmo u Propratno, u brda konavoska: Varino brdo, crkvica Svete Varvare, nekropola stećaka. Kameni megaliti, pobijeljeli na suncu, sa ornamentima nepoznatih klesara koji su klešući znakove, razgovarali s kamenom, darivali mu dušu. Mirjana revnosno fotografiše lišajeve sa stećaka, za buduću izložbu u Zagrebu, posvećenu lišajevima, uz Stijepove stihove sa tom tematikom. I sam zagledan u njih, shvatam, kako ta mapa, uglavnom bijelih lišajeva sa još pokojom nijansom, jeste svojevrsni rukopis koji je priroda ispisala na kamenu. Kažem: naglasi na fotografijama koje će izložiti da su sa kamenih stećaka, to im daje auru, koja danas treperi, pomiješana sa suncem. Ovi spomenici su sjećanje i opomena. Na Varinom brdu ih je 104, a datiraju iz 14. i 15. stoljeća. Zbog izuzetne vrijednosti lokalitet je od 2016. godine na UNESCO-ovoj Listi svjetske baštine.

Pošto sam sav okupiran stećcima, tom kako zapisa Krleža, i sam njima zadivljen, „kamenom poemom koja spava u šumama i brdima“ u ovom dijelu Balkana, posjeta ovoj nekropoli daje posebnu dimenziju danu i ovom putovanju. Stijepo je mišljenja da je ovdje postojao grad, ili neka gradina, svjedoče nekropole. Nekropola je ograđena ilirskim suhozidom, što je slučaj i sa nekropolom Brotnjice, na koju stižem nakon ove, a to je još puta u sura konavska brda, ispresijecana pitomim dolinama, koje su posebno plodne i daju dobra roda. Vidim tek zasađeni krompir, pa se čudim toj pojavi, a od Stijepa sazanejm da je ona u ovim krajevima posve prirodna, kromipr sade u jesen, a staše za Božić, usred zime, kada je nemoguće zamisliti mladi krompir.

BROTNJICE I MARATINOVIĆI U BROTNJICAMA

Stižemo u Brotnjice, selo među brdima, nekoliko lijepih kuća, zastajemo i Stijepo izlazi iz auta, ne pretpostavljamo namjeru. Zove ispred jedne kuće. Izlazi mlada žena s djevojčicom, Stijepo joj ide u susret, a onda ona sa još jednom djevojčicom, silazi niz stepenište, prilazi kolima. Upoznajemo se, ja kažem: Martinović i ona kaže: Martinović. Bio je to lijep i drag susret. Stijepo je htio da na taj pomalo tajanstven način pokaže kako u ovim brdima ima Martinovića. Žena nas zove u kuću, ali mi žurimo do Brotnjice, gdje je čuvena nekropole stećaka, posebno čuvena po jednom. I mene Brotnjice posebno intresuju, puno sam čitao o tom lokalitetu, u nauci je puno o njemu pisano.

Dočekuju nas, uspravni i polegli, osmjehuju se, valjda što stižu živi. Lijepo je pisao Mišel Turnije, moj omiljeni pisac: “Mrtvi traju dok žive u živima!“. Sve što je prošlo živi u nama, i ovi spomenici i oni koji ispod njih počivaju. A o loklitetu Brotinjice, Bešlagić, taj najbolji poznavalac stećaka, pisao je: “Brotnjice su selo u krajnjem sjevreozpadnom predjelu Konavala, u široj okolini Cavtata u Hrvatskoj. Nešto ispred sela, uz noviju rimokatoličku crkvu sv. Luke i savremeno groblje, nalazi se nekropola sa 32 stećka (9 ploča, 22 sanduka i jedan sljemenjak). Neki primjerci spomenika su oštećeni, a neki uzidani u ogradu. Ukrašeno je šest primjeraka. Od reljefnih motiva zastupljeni su polumjeseci, rozete, krstovi (jedan stilizovan), konj sa jahačem, žena sa korpom na glavi, nizovi košuta, jelena i ptica, scena kola i scena fantastičnih životinja. Osobito je zanimljiv ukrašeni sljemenjak sa bogastvom figuralnih predstava, među kojima se ističu tri kola, od kojih su dva čisto ženska, a jedno muško, u kojima učestvuje po 9 odnosno po 10 figura. Dosta neobična je scena sa 6 ptica, a pogotovo kompozicija sa fantastičnim životinjama u kojoj vidimo orla koji napada zeca ili jare. Na sljemenjaku je klesan djelimično nejasan ćirilički natpis iz kojeg doznajemo da ga je pisao i klesao Ratko Utješinović, unuk Duška Ljubojevića, koji se u jednom istorijskom dokumentu spominjao kao „kovač“ vlastelina Kopića u Samoboru na Drini“.

Ovo je spomenik koji me posebno intresovao. Pred njim sam dugo stajao, divio se klesaru, čija je ruka krasila kamen, tako savršeno; imao sam utisak da ptice lete, kola se okreću, jeleni trče. Sve je toliko savršeno da izgleda živo. Cijelog života sam kupovao knjige o stećcima, bogumilima i Crkvi bosanskoj, koje studiozno i posvećenički čitam uprvo ovih ljetnjo - jesenjih mjeseci... To kupovanje nije bilo slučajno, to divljenje klesarima - umjetnicima koji su po kamenju Bosne, Hercegovine, Hravtske, Crne Gore i nekim djelovima Srbije, ostavili neprolazni rukopis, poruke i zagonetke koje intrigiraju poslije toliko vjekova. Ta kamena knjiga života i smrti jedinstvena je na prostorima Balkana. Morao sam probuditi te znane i neznane klesare čije su ruke neumorno klesale... U nastajanju je knjiga, njima posvećena. I danas, u ovim brdima, čujem dlijeta i glasove, koji nijesu utihli... Neki ostali zauvijek bezimeni, a neki su ostavili imena u kamenu, kao onaj Grubač koji:

...u tom jednom jedinom trenu u tom magnovenju kad

sobom bijahu obuzeti goniči svi

i sasvim

sami

Te strašne lovce ulovih u nevidime konce ja kovač Grubač

i vjerno upisah i smjerno narisah

u ove vele

u bijele

u kami

Grubača, i ostale znane i neznane spavače, najljepše je budio i probudio pjesnik Mak Dizar, u Kamenom spavaču, jedinstvenom djelu i sigurno remek - djelu svjetske književnosti.

U POVRATKU - U DOMU MIJOVIĆA KOČANA

U povratku, prolazimo Čilipe, dosta lijepih kuća, vila, apartmana, zastajmo u selu Popovići, navraćamo do radionice čuvenog klesara Mihovila Mija Mijača. Stijepo mi je želio pokazati svoj budući spomenik, kamen istrgnut iz konavoskih brda, neobičnu kamenu sklupturu... Htio je da mi još toga pokaže, no dan izmiče i treba stići odakle sam krenuo. Stižemo i u njegovo rodno selo Đuriniće, stara kuća, zidana trinaest i po godina, te i danas impozantne kamene građevine... Gradnja je počela 1897, zidao je njegov prađed Marko. A Stijepov otac, takođe Marko, u Konvalima su ga zvali čoek zlatnije ruka, kako se zove roman, koji govori o ocu, majstoru u drvetu... To su ti čuveni rezbari, nadareni umjetnici... Stijepo, utiskuje riječi na papiru. Kuća je etno - muzej, kompletna spavaća soba rađena u drvetu, koju je njegov otac poklonio budućoj supruzi, Stijepovoj majci, kojoj ime bijaše Mande, kao vjenčani dar. Tu su ostaci alata kojima je otac radio tu čudesnu rezbariju, a izradio i unikatnu tamburicu, koja danas stoji na zidu ovog muzeja. Njeni zvuci, davno umukli, žive u romanu Čoek zlatnije ruka. Dio očevog alata Stijepo je poklonio Sveučilištu u Dubrovniku.

Kuća je dijelom modernizovana, kako bi bila prilagođena za turizam, gdje strani gosti rado borave, ne skrivajući oduševljenje, upravo zbog autentičnosti, iz koje miriše prošlost kojoj je udahnut život.

Radoznalo sam gledao bistijernu za vodu, koje u ovom, primorskom dijelu Konavala, nema ni za lijek, pa su ljudi morali sakupljati kišnicu u gustijerne kako spremišta za vodu ovdje zovu. A onda gumno, gdje se žito vršeno, kameni krug, majstorski izrađen, bez pukotine da se izgubi makar jedno zrno. To gumno i večera na terasi Stijepove nove kuće uz predvečerje koje se spuštalo sa brda, zaokružili su ovaj po mnogo čemu jedinstven dan u Konavlima, gdje je kamen, osim čempresa, bio glvani materjal za sve rukotvorine potrebne za život. Na terasi kuće Mijovića sastavismo ručak i večeru. Recimo da je Općina Konavli upravo ovih dana (uručenje je bilo 21. oktobra) dodijelila Mijoviću - Kočanu nagradu za životno djelo.

NIJESMO OBIŠLI

Zapravo, nijesmo stigli da obiđemo Knežev dvor, knez konavoski je u dva navrata bio dubrovački pjesnik Ivan Gundulić, tvorac čuvenog epa Osman (satiru se sama u sebi/silna carstva i moguća), a ni reljefni lik boga Mitre. Dva kamena reljefa tog božanstva, nađena u Konavlima, znak da je obožavanje tog boga, koje su donijeli Rimljani bilo prisutno na ovim prostorima. Kameni reljef, mitrej, isklesan je u cijelcu kamenu i znamiljiv je i po tome, što se u neposrednoj blizini nalazio kameni reljef Vidasusa, ilirskog boga stada, što je do sada, na ovim prostorima, jedini nađeni klesani ostatak ilirske kamene plastike. Nedaleko od ovoga postojao je još jedan mitrej, spomenik bogu Mitri, na brežuljku Svetog Đurđa, nije sačuvan. Pretekla dva kamena bloka sa dijelom oštećenog reljefa - ugrađena su u temlje rodne kuće Baltazara Bogišića u Cavtatu. Nijesmo stigli do ilirskih tumala, kojih u Konavlima ima ne mali broj, te još nekih vidljivih tragova koje su ostavile stare civilizacije. A ima ih dosta, kaže Kočan. Podneblje je od praistorije bilo pogodno za život.

JEDAN PJESNIK JE BRANIO KONAVLE - KADA JE KONAVLIMA BILO TEŠKO

Neizbježna tema ovog dana, bio je pjesnik Jevrem Brković, koji je stao uz Konavljane i Konavle, kada je i Konavlima i Konavljanima bilo teško. Kad su pred naletom jugo - vosjke, morali da napuštaju domove i baštinu i bježe u Dubrovnik i dalje. Aveti prošlosti se mogu smiriti samo ako se kaže istina. To je ono vrijeme kada se preko Konavala, prema Dubrovniku, išlo pod parolom „Rat za mir“. Brković je to nazvao pogubnom ekspedicijom, vrijeme je pokazalo da ona to, uistinu, jeste bila. Pjesnik je gledao dalje i vidio bolje! A Konavljani pamte! Pred tu ekspediciju, a i kasnije 1994. godine, Brković je boravio u Konavlima, kada je i nastala rukovet pjesama Pod suncem konavoskim. Brković je Konavle branio riječima, poezijom i neprikosnovenim stavom, koji se artikulisao u javnu osudu svega što je tada činjeno i počinjeno. Pjesma koju ćemo citirati nosi datum 26. VIII i godinu 1994, a napisana je u Konavlima:

Iznutra ko nikad postiđen,

Kao nikad ni pred kim.

Jutros bi u sebi da raziđem

Tu kulu pamćenje nad kojom bdim.

Pitomi pogledi Konavljana,

(Pred kojim bi i palikuća

Glavu na prsa okaljana)

Raziđu bolesna moja pluća.

Pred suncem ovim konavoskim,

Gdje su vidljivi i dim i gar,

Sjedim s ljudima, sa istinskim,

S lica im čitam čovještva slovar.

Trgne me glasna dobrodošlica

Iz kuće spaljene do temelja:

Čovjek omlterisana lica

U meni pozdravlja prijatelja.

Kako podnijeti ovu ljubav

Unesrećenih beskućnih ljudi?

Tamo sam prezren, prognan, gubav,

Ovdje mi svako utok nudi.

ČEMPRESI I VEZILJE

Napuštajući Konavle, a već je bila noć, dok su me Stijepo i Mirjana vozila ka graničnom prijelazu Konfin, čuo sam konavoske vezilje i njihovu pjesmu, vidio vez koji se proteže vjekovima. Obesmrćen u Stijepovoj poemi Konvoski vez, taj vez se izvija od iskoni.

U njega su Konavoke, inače čuvene po gracioznosti, pretočile svoju čežnju, snove i ljepotu. Zato je tako veličanstven i živopisan. Pored puta čempresi, viti, nebu uzdignuti. No, priču o čempresima i veziljama, ispričaću drugi put.

S druge strane grančnog prelaza, one hrcegnovske, čekao me slikar Dragan Pečurica...

(Nedjelja, 20. oktobar 2019)

( Miraš Martinović )