Poneseni za školom kao malo gdje drugo

U Kolašinu je ove godine upisano prvaka koliko i prije 140 godina, a ukupan broj osnovaca manji je nego na samom početku 20. vijeka.

Iz arhivskih dokumenata vidi se i da je prije 120 godina po kolašinskim selima radilo mnogo više škola, nego što danas postoji područnih odjeljenja.

Kako kaže lokalni hroničar i publicista Branislav Jeknić, prema istrorijskim dokumentima, prva kolašinska osnovna škola otvorena je u jeseni 1880.

Bila je to dvorazredna škola, a radila je u u kući koju je ustupio piperski serdar Baša Tokov Božović.

“Nastava se odvijala u samo jednoj prostoriji. Te 1880. godine u prvi razred upisano je je 38 učenika. Među tim prvim upisanim đacima bili su Mile Mrdov Dožić, budući pravnik i predsjednik Crnogorske narodne skupštine, Radomir Lukin Vešović, budući ministar vojni, Vukašin Bašov Božović - oficir i narodni poslanik, komandiri Jovo Mikov Medenica, Vujo Jovanov Bulatović i Periša Mirov Vlahović, kapetan Novelja Radosavov Milajić, artiljerijski kapetan Marijan Gavrilov-Ćućin Vujisić...“, kaže Jeknić.

U prvoj generaciji kolašinskih osnovaca bili su i Arso Novov Minić - budući učitelj u Kolašinu, Marko Bošković - predsjednik varoši između dva rata, kao i Filip Grubač prvi lokalni ‘tajni agent’, koji je kasnije bio zadužen za sprečavanje šverca duvana od Andrijevice do Dobrilovine.

Jeknić kaže da je vrlo značajno što je prije 140 godina upisano i sedam učenica.

Na samom početku 20. vijeka, a na osnovu odluke kolašinskih glavara, počinje gradanja nove škole. Građena je 1901. i 1902. godine na početku Moračke ulice, na imanju trgovca Steva Minića i imala je dva sprata.

Dvije godine kasnije, otvara se i ženska škola koja je, objašnjava Jeknić, imala čak 42 učenice.

“Zasluge za izgradnju škole imao je i tadašnji oblasni upravnik Jovo Martinović koji je poslat sa Cetinja. On je dao i prvi prikaz stanja školastva u Kolašinu u to doba. Prema onome što je pisao u izvještajima, vidi se da je u na području koje sada obuhvata kolašinska opština bilo čak sedam državnih škola. Martinović je javio i da postoje ‘privatne škole’ u selima Rečine, Mioska, Trebinje, Vrujca i Simača-Ravni“.

Pored one u varoši Kolašin, kako je zapisao Martinović, škole su bile i na Blatini, Manastiru Morači, Gornjoj Morači, Rovcima, Poljima i Prekobrđu.

“Ukoliko dozvoljavaju materijalne prilike, narod je u ovoj nahiji za prosvjetom, toliko ponešen, da bi se rijetko to gdje drugo moglo naći, kad se u obzir uzmu mjesne elementarne prilike i narodno materijalno stanje... Svaki roditelj rado daje svoje dijete u školu, ne obazirući se na to, je li on po svom stanju siguran isto izdržati do konca školske godine. Prilikom skupova, đački roditelji se rado odazivaju...“, piše u dijelu Martinovićevog izvještaja.

On potencira i “umne sposobnosti“ kolašinske djece, pa kaže da je uvjeren “da bi se rijetko u kojoj nahiji bistrije i sposobnije djece za školu moglo naći nego u ovoj“. Primjećuje i da su djeca „toliko odana školi i nauci, da ih ni domaće oskudice, niti pak ni najhrđavija vremena, nijesu u stanju od škole ih odvojiti“.

Tada je na području nahije bilo 580 osnovaca.

Broj pismenih u selima koja su obuhvatala današnju kolašinsku teritoriju, kaže Jeknić, bio je iznenađujuće visok. Među svim crnogorskim nahijama, pored Katunsko-riječke, procenat onih koji su umjeli da čitaju i pišu bio je najveći u Lipovskoj kapetaniji. Tada je na području današnjeg sela Lipovo bilo čak 70 odsto pismenih mušakaraca.

Umjela je da čita i piše i svaka osma žena.

“Ovako visok procenat pismenosti ne može se objasniti samo povoljnijim materijalnim uslovima, već treba uzeti u obzir i uticaj školovanih pojedinaca i težnju ljudi ove kapetanije ka obrazovanju. Učitelji u Lipovu su bili Arso Minić i Janko Tošković, narodni poslanik, koji su doprinijeli svojim radom i zalagnjem velikom procentu pismenosti“, kaže Jeknić.

Ženska škola od 1903. godine, prva učiteljica Anđelija Šoškić

Ženska škola u Kolašinu otvorena je školske 1903/04 i tada je prvi put zaposlena i jedna učiteljica.

Martinović je u dogovoru sa upravnicom Djevojačkog Instituta, Sofijom Petrovnom Mertvago, obezbijedio dolazak u Kolašin Anđelije Šoškić, iz Polimlja, koja je te godine završila školovanje na Cetinju.

U arhivama se može naći i podatak da je primala platu iz opštinske uprave u iznosu od 600 kruna.

Kao učiteljica u kolašinskoj u ženskoj školi do 1915. godine pominju se i Irena Vešović koje je završila višu žensku školu u Beogradu, položila je učiteljski ispit, govorila je francuski i mađarski jezik. Od 1911/12. godine učiteljica je bila Jeremija Radičević, a od 1914/15. Julija Kovačević.

Katunjani bili najpismeniji

Na osnovu statističkih podataka o pismenosti na području današnje Crne Gore krajem 1909. godine, vidi se da je nakon Lipovske kapetanije najviše onih koji umiju da čitaju i pišu bilo u katunsko-riječkoj oblasti (54 odsto muških i 5,2 ženskih).

U moračko-vasojevičkoj oblasti bilo je 45,8 odsto pismenih muškaraca i 5,6 odsto žena.

Od 100 mušakraca u nikšićkoj oblasti, 48 ih je znalo da čita i piše, a u primorsko-crmničkoj oblasti 30. U te dvije oblasti broj pismenih žena bio je 4,2, odnosno, 3,2 odsto.

Jeknić kaže da nedostaju podaci o pismenosti za zetsko-brdsku oblast.

( Dragana Šćepanović )