Vuk baš nikako nije volio lektiru, pa su sve četiri gimnazijske godine prošle u prepirkama sa profesoricom. Inteligentni i duhoviti milenijumac, uglavnom nezainteresovan za školske sadržaje, nikako nije pristajao da pročita obaveznu lektiru. Na kraju bi, “pritisnut” jedinicom, riješio da pročita barem dio predviđenih djela. Međutim, medijska pismenost kao izborni predmet je bila nešto potpuno drugačije i tu najbolje ocjene nisu bile problem. Nakon gimnazije se ipak upisao na fakultet društvenih nauka. Kada su se nakon dvije godine sreli, profesorica ga je slavodobitno upitala vidi li sad koliko mu je čitanje knjiga pomoglo. Odgovorio je da mu pročitana djela nisu koristila, ali da mu je veoma pomogla medijska pismenost. Možda će Vuk jednom ipak procijeniti da su se pročitane stranice nevidljivo pretvorile u nov kvalitet, ali u međuvremenu nije zgoreg zapitati se kako naći najbolji put do milenijumaca ili ‘digitalnih’ urođenika?

II

Otkako je “pametni telefon” postao vodeća ‘obrazovna’ alatka, u obrazovanju je nastupila još veća frustracija. Mreža “sve zna”, hardver i softver su postali distributeri znanja, a svaki korisnik je u isto vrijeme saradnik i producent. Istraživanja pokazuju da gotovo 90% mladih informacije traže na mreži, a ne u knjigama, pa ih više ne traži ni u školi. To mladima daje lažni osjećaj moći, zbog čega precjenjuju vlastite mogućnosti kada je u pitanju upravljanje informacijama. Bez potrebnog fonda memorisanih znanja (a tu spada i jezik koji se najbolje ‘osvaja’ čitanjem knjiga, uključujući i omraženu lektiru), mladi često nisu u stanju da sagledavaju i rješavaju čak i jednostavne probleme (o čemu rječito svjedoče uporno loši PISA rezultati). To ne znači da su današnji učenici gori nego nekadašnji, već samo da su drugačiji, zbog izmijenjenog tehnološkog ‘ekosistema’ koji čini da manje razmišljaju linearno, a više radijalno, ‘zrakasto’. Pošto su im biblioteka i resursi ‘u džepu’, mladi se vode slučajnošću pristupa, pri čemu grafika ima vodeću ulogu. Kad škola ne prepozna tu njihovu potrebu za brzinom i ne iskoristi je na dobar način, učenici ‘odšetaju’ negdje drugdje. A mogućnosti je dosta, od mutlimedije, zabave, pristupa muzici, video igrama i drugim informacijama koje ih zanimaju. Kao što više vole interaktivni internet nego pasivni TV, tako bi više voljeli drugačiju školu od tradicionalne, na koju su još uvijek osudeni. Slično video-igrama, ova generacija češće ući pomoću pokušaja i pogrešaka i radije se fokusira na kratkoročne ciljeve umjesto na kritičko mišljenje i dubinsko učenje. Uobičajeno mogu da rade nekoliko stvari u istom trenutku, pa dok slušaju nastavnika pričaju s prijateljima preko mreže, prate nove objave, preuzimaju muziku... Zato im je raspon pažnje veoma kratak, ali zato smjesta žele rezultate i povratno zadovoljstvo. Zadovoljstvo brzo dobijaju na mreži, ali nije tako u školi niti sa ocjenama. Nedostatak strpljenja zato kod njih izaziva frustraciju i opet - dosadu. Naviknuti da slika vrijedi više od hiljadu riječi, milenijumci mahom prate i dijele vizuelne sadržaje. Neprimjetno prelaze iz virtuelnog u realni svijet, kreiraju internetske sadržaje, blogove, pišu komentare i razmjenjuju ih sa drugovima. Zato za ovu generaciju važi da je kineštetićna, iskustvena i naklonjenija aktivnom učenju. Uz to školu vide kao mogućnost za druženje, a istraživanja pokazuju da su skloniji timskom radu i fleksibilnosti. Zato bi i u školi morali biti stalno angažovani, figurativno rečeno - trebalo bi da stalno budu ‘učesnici, a ne gledaoci’. Kao roditeljima i nastavnicima milenijumaca, dakle kao ‘digitalnim uljezima’, ne mora nam se svidati ova ‘digitalna tranzicija’ mladih, ali se sa njome moramo suočavati. Pošto ‘razvod’ učenika od medija i tehnologije nije moguć, ni staroj nadmoći profesora više nema mjesta, kao ni tradicionalnim ‘kalupima’ sistema. Prema riječima jednog stručnjaka, idealno bi bilo da obrazujemo generaciju koja će ‘u jednoj ruci držati knjigu, a u drugoj miš’. (Uostalom, o tome bi trebalo da razmišljaju i poslodavci, jer će buduće generacije radnika biti drugačije, baš kao što se to sada vidi kod učenika.) A pošto učenici žive u digitalnom okruženju, i učionica mora biti slična: aktivna, saradnička socijalna i orijentisana na učenika (a ne na učitelja). Treba planirati poučavanje koje će se oslanjati na njihove različite inteligencije i sposobnosti, pri čemu bi svi trebalo da dobiju priliku da se iskažu. Pošto su zatrpani morem informacija, a nemaju znanje kako da ih procjenjuju, gdje da ih pronadu a da budu kredibilne, kako da ih efikasno upotrijebe i prezentuju, važne su informaciona i medijska pismenost. Medijska pismenost je usmjerena na to da se mladima pomogne da kritički misle ne samo u okviru tradicionalnih medija, već i kroz alate i prakse koje su postale njihovo svakodnevno okruženje. Edukatori ‘nove medijske pismenosti’ koja nastaje u eri ‘medija širenja’ (spreadable media), usmjeravaju se na takozvano ‘povezano učenje’ koje se može ostvarivati kroz fluidan odnos izmedu kuće, škole i životne prakse. Predlaže se da to budu: igra, predstavljanje, simulacija, preuzimanje, multitasking, distribucija znanja, kolektivna inteligencija, prosudivanje, transmedijska navigacija, umrežavanje i pregovaranje. Ovo su sofisticirane vještine koje su izuzetno pogodne za upotrebu tehnologije u digitalnom svijetu. Sve one i dalje počivaju na osnovnim temeljima medijske pismenosti i sposobnosti koje obično nedostaju mladima, a tiču se konceptualnog razumijevanja medijske reprezentacije, dekonstrukcije i konstrukcije njenog smisla, značenja i efekata. Dokaz koji osnažuje značaj medijske, informacione i digitalne pismenosti je i sama činjenica da su krajem prošlog vijeka počele temeljite i ubrzane reforme obrazovnih sistema, pa i crnogorskog. Fokus se sa memorisanja premijestio na aktivnu nastavu i saradničko učenje. Uostalom, upravo navedene osobine milenijumaca su i bile svojevrsni putokaz kako i u kojem pravcu mijenjati obrazovnu paradigmu. Mnogi školski predmeti se odavno ne predaju na isti način, ali je srazmjerno malo onih u kojima se koriste izazovi koje nam nameće ‘generacija mreže’. Jedan od takvih predmeta je medijska pismenost, koja kao izborni u crnogorskim gimnazijama traje već više od deset godina. I ovaj i svaki plan i program treba inovirati u odredenim vrmenskim intervalima. Tako medijsku pismenosti treba obogatiti elementima ‘nove medijske pismenosti’ i radionicama koje će biti dodatno usmjerene na bezbjednost i privatnost, ali i na lažne vijesti i ugrožavanje demokratije u savremenom društvu. Medijska pismenost pruža valjan model poučavanja jer uvažava vještine mladih i njihov multitasking, a ukazuje u isto vrijeme na opasnost od fragmentarnosti i površnosti. Poučavanje prihvata i način na koji mladi ‘zrakasto’ razmišljanje i njihovu sklonost vizuelnim sadržajima. Povezuje kuću, školu i aktuelna životna interesovanja mladih. Najvažnije od svega je što ih podstiče da kritički razmišljaju i postavljaju pitanja: o autorstvu medijske poruke, o jeziku medija i kako on utiče na poruku, o tome kako drugi ljudi mogu razumjeti istu poruku, o vrijednostima koje takva poruka inherentno sadrži, najzad o krajnjoj svrsi poruke. Kada bi u okviru našeg obrazovnog sistema bio veći udio predmeta u okviru kojih se radi na ovaj način, to bi sasvim izvjesno značilo ‘fino podešavanje’ sistema u skladu sa novim vremenom i izazovima. Pretpostavka je i da bi rezultati učenika na PISA testiranjima bili bolji. Najzad, kritički ‘čip’ koji se u okviru nastave medijske pismenosti vidi kao najvažniji ishod učenja, značio bi možda ravnopravniju borbu protiv manipulacije, stereotipa i negativnih aspekata kulture mreže. Medijska pismenost ne smije da ostane povlašćeno znanje izabranih, već vještina koju treba da steknu svi mladi. Idealno bi bilo da izučavanje medijske pismenosti započne u osnovnoj školi, bilo kroz obavezni predmet u pošljednjm trogodišnjem ciklusu ili kao obavezni nastavni sadržaj. Takode je značajno da se i u okviru ostalih predmeta uvažavaju svojstva ‘digitalnih urodenika’, jer to ne mora značiti degradaciju već možda i kvalitetnije obrazovne ishode.

III

Kao milenijumac i ‘digitalni urođenik’ Vuk je na medijskoj pismenosti slobodno mogao da koristi tehnologiju na koju je navikao. Njemu su digitalne vještine bile ‘urođene’ za razliku od nastavnice, što ga je ispunilo saradničkim samopouzdanjem i sigurnošću. Za početak je trebalo istražiti prisutvo medija u svakodnevici Vukove generacije, potom je trebalo da izrade grafove i da ih prokomentarišu. Debata se potom odvijala na nivou cijele grupe, a bila je u vezi sa svim što Vuka i njegove drugove/rice zanima: od mutlimedije, zabave, pristupa muzici, video igrama, kultnim filmovima i drugim informacijama. Na časovima nije bilo klasičnih predavanja, niti su pojedini blokovi predugo trajali. Tako fragmentarni i ipak povezani, učinili su da Vuk lakše održi nivo pažnje. Sada kada je bio učesnik a ne ‘slušalac’, brzo je počeo da se kritički odnosi prema svojim navikama i njihovim efektima. Kao predmet, medijska pismenost je za učenike koji su je birali bila “prostor afiniteta”, nastava ‘van kutije’ i nastava kojom nije dominirala rigidnost tradicionalnog sistema. Kao sastavni dio participativne kulture, ona je nalik onome što se u teoriji naziva produsaž (nastalo od riječi production - proizvodnja i usage - upotreba). Tako je ovaj predmet ukinuo tradicionalnu ex-katedra hijerarhiju u korist otvorenog učešća učenika i nastavnika i njihove zajedničke evaluacije sadržaja koji su u stalnoj promjeni. Kada bi učenici/će dobili zadatak da, recimo, snime vodeo o atmosferi u učionici, istraživali bi kako ugao kamere, kadrovi, krupni plan ili montaža mogu promijeniti ono čemu su neposredno svjedočili. Vuk je brzo razumio kako činjenice neprimjetno postaju komentari i kako autor može da utiče na reprezentaciju stvarnosti. Sada je drugačije gledao na druge medijske poruke koje je trebalo da kritički ‘čita’; na sopstvene postove i objave. Snimalo se kod kuće, na ulici, zajedno su osmišljavani kratki vdeo-klipovi. Tako je škola postala i prostor igre, predstavljanja, simulacije i razmjene znanja. ‘Ulazio’ bi u ulogu urednika dnevnika i istraživao efekte različitog rasporeda vijesti; izradivao bi fotografije za kampanju izbora učenika za školski parlament; serijom fotografija je prikazivao svoj grad prvo kao rajski prostor, potom kao prostor neukusa i nebrige o okruženju; diskutovalo se o najnovijim muzičkim spotovima i vrijednostima koje se njima promovišu; analizirali su kako više dnevnih listova šalju različite slike Crne Gore; kako se i kod nas i na globalnoj sceni pojavljuju isti izazovi. Sa drugovima i drugaricama je otkrivao kako mediji mogu da ograniče pravo na različitost, kako reklame/kampanje/logoi/spotovi mogu da uvrijede ili kako podilaze konzumerističkim navikama. Analizirali su se primjeri neetičnih praksi, a učenici/će stavljali u uloge članova komiteta koji treba da odredi da li je došlo do ogrešenja i u kom smislu. Rezultati su brzo stizali i ohrabrivali ga u daljem radu. Pred zadatkom da istraži informacije, shvatao je da su za valjanu navigaciju ipak potrebna predzanja i da mu školski sadržaji koriste. Vuk je najbolji bio u polemici, spretan da uoči odredenu kontroverzu ili nekonzistentnost. Opredijelio se za studije društvenih nauka i na samom početku iskoristio stečenu sigurnost, znanja i vještinu postavljanja pitanja. Naredni susret će možda profesorici dati odgovor na pitanje je li uspio da sve to pretvori u nov kvalitet, sa ‘knjigom u jednoj i mišem u drugoj ruci’.

Tekst je dio programa “Mediji za građane - građani za medije”, koji se realizuje uz podrsku Evropske unije, a sprovode ga partnersje organizacije: Media centar Sarajevo, Institut za medije Crne Gore, Albanski medijski institut, Makedonski Institut za medije, Novosadska novinarska škola, Mirovni institut, SEENPM.

U Crnoj Gori projekat “Mediji za građane – građani za medije: Jačanje kapaciteta NVO za razvoj medijske i informacijske pismenosti na Zapadnom Balkanu’’ je kofinansiran od strane Ministarstva javne uprave Crne Gore.

( Božena Jelušić )