Opasnosti biomedicine

Dostiguća u biomedicini posljednih decenija donijela su veliku korist - prije svega za siromašne u čitavom svijetu jer se prosječni životni vijek značajno produžio. Ali budućnost izgleda opasnije. Bez obzira na to što će dalje inovacije omogućiti dodatno poboljšanje kvaliteta života ljudi, one će dovesti i do novih prijetnji i zaoštriće neke dileme etičke prirode koje se tiču samog ljudskog života.

Kao prvo, neki naučnici traže sve ekstremnije načine koji bi ljudima omogućili produžetak života. I mada bismo mi, vjerovatno, pozdravili duži, zdrav život, mnogi od nas ne bi htjeli da otežu stvari ako kvalitet života ili prognoze padnu niže od određenog praga. Plašimo se da, na primjer, ne zakačimo demenciju i budemo teret i predmet sažaljenja za okolinu.

Medicinski napredak takođe razvodnjava granicu između života i smrti. Danas se pod smrću obično smatra “moždana smrt” - kada nestanu svi mjerljivi znaci moždane aktivnosti. Ali sada su se pojavili predlozi da se nakon “moždane smrti” vještački reaktivira srce kako bi se što duže očuvala “svježina” donorskih organa za presađivanje.

Takav korak mogao bi dati moralnu dvosmislenost hirurgiji presađivanja organa. Na primjer, nedobronamjerni “agenti” već ubjeđuju ljude u manje razvijenim zemljama da prodaju svoje organe, koji će zatim biti preprodani po mnogo višoj cijeni bogatim potencijalnim primaocima.

Ta nedefinisanost i nedostatak donora samo će rasti. Zato je jedan od prioriteta da ksenotransplantacija - uzimanje organa od svinja ili drugih životinja kompatibilnih za ljudsku upotrebu - postane rutinska i bezbjedna.... Još bolja opcija, iako u sada udaljenijoj budućnosti, može biti 3D štampanje zamjenskih organa i tkiva... Dostignuća u biomedicini takođe se mogu pokazati kao dvosjekli mač. Nesumnjivo, najbolja dijagnostika, vakcine i antibiotici moraju pomoći u održavanju zdravlja, borbi sa bolestima i sprečavanju pandemija. Ali upravo je taj napredak izazvao opasni evolucioni kontranapad samih patogena, pa su bakterije postale rezistentne upravo na antibiotike napravljene da ih ubiju.

Ta rezistentnost, koja je u porastu, već je dovela do povratka tuberkuloze. Bez novih antibiotika rizici vezani za neizlječive postoperativne infekcije vratiće se na tačku na kojoj su bili prije sto godina. Zato je sprečavanje prekomjerne upotrebe postojećih antibiotika i stimulisanje iznalaženja novih metoda liječenja, i kratkoročno i dugoročno, neodložan prioritetni zadatak. Pa ipak, postoje rizici i u trci za iznalaženjem naprednijih vakcina. Istraživači iz Holandije i SAD su 2011. godine demonstrirali kako je bilo nevjerovatno lako virus H5N1 učiniti virulentnijim i prenosivijim. Neki su tvrdili da će, budući na korak od prirodnih mutacija, biti jednostavnije proizvoditi vakcije za kratak rok. Ali kritičari eksperimenata ukazali su na povećan rizik od nepredviđenog oslobađanja opasnih virusa ili od pristupa terorista novim tehnologijama.

Brze inovacije u oblasti biotehnologije zahtijevaju od nas učenje pravila koja omogućavaju bezbjedne eksperimente, kontrolu nad širenjem potencijalno opasnih znanja i poštovanje etičkih normi u primjeni novih metoda. Međutim, efikasna primjena takvih pravila u čitavom svijetu biće praktično nemoguća. Ako se nešto može učiniti, onda će to neko negdje i učiniti. I to je potencijalno zastrašujuća perspektiva.

Shvatajući da proizvodnja nuklearnog oružja zahtijeva i specijalne tehnologije, biotehnologija uključuje i opremu ograničenog obima za dvostruke namjene. I zaista, biohaking je sve popularniji hobi i takmičarska igra. Pošto je naš svijet postao toliko međusobno povezan, dijapazon najgorih potencijalnih biokatastrofa širi je nego ikada. Što je još gore - prevelik broj ljudi to negira.

Danas će prirodna pandemija imati mnogo veći društveni uticaj nego u prošlosti. Na primjer, Evropljani koji su živjeli sredinom XIV vijeka su, iz potpuno shvatljivih razloga, bili fatalisti i sela su nastavljala da žive čak i kada Crna smrt ubije polovinu njihovih stanovnika. Međutim, u naše dane je osjećaj da imamo pravo na nešto u mnogim razvijenim zemljama toliko jak da bi u slučaju pandemije (i zagušivanja zdravstvenog sistema) mogao biti urušen čak i društveni poredak.

Takođe, ne može se smatrati zastrašivanjem objelodanjivanje mogućih rizika po ljude vezanih za biološke greške ili biološki terorizam. Na kraju krajeva, širenje vještački oslobođenog patogena nije moguće ni predvidjeti ni kontrolisati. Upravo ta činjenica sprečava vlade, pa čak i terorističke grupe, da koriste biološko oružje u određene svrhe. Ali - neuravnoteženi usamljenik sa iskustvom u oblasti biotehnologije ne bi bio toliko suzdržan ako je uvjerenja da na planeti ima previše ljudi. I biogreška i bioteror sasvim su mogući tokom sljedećih deset-petnaest godina. U dugoročnoj perspektivi, čim postane moguća izrada i sintetizovanje virusa rizik će samo rasti. Najveći košmar moglo bi biti visoko smrtonosno oružje koje se prenosi kao obična prehlada.

Zajedno s tim, moguće, najveća dilema odnosi se na same ljude. U nekom momentu u budućnosti, genetske modifikacije i kiborg tehnologije mogu učiniti čovjeka mentalno i fizički “fleksibilnim”. Osim toga, takva evolucija - svojevrsni sekularni “inteligentni dizajn” - obuhvatiće svega nekoliko vjekova, za razliku od hiljada vjekova neophodnih za Darvinovu evoluciju.

To bi zaista promijenilo pravila igre. Danas, kada se oduševljavamo književnošću i artefaktima koji su sačuvani od davnina, mi osjećamo milenijumsku bliskost sa tim drevnim umjetnicima i njihovim civilizacijama. Tokom milenijuma “ljudska priroda” se nije promijenila.

Međutim, nema nikakvog osnova za pretpostavku da će kroz nekoliko vjekova dominantna inteligencija imati sa nama bilo kakav emocionalni fluid, čak i bez obzira na to što će ona možda posjedovati algoritamsko shvatanje našeg ponašanja. Hoće li oni uopšte biti prepoznati kao ljudi? Ili će do tada elektronski subjekti zahvatiti čitav svijet? Ostaje samo da nagađamo.

Autor je kosmolog, astrofizičar i Kraljevski astronom od 1995. godine; bio je dekan Triniti koledža na Univerzitetu Kembridž i predsjednik britanskog Kraljevskog društva

Copyright: Project Syndicate, 2019.

( Martin Ris )