Čekaj me, ja sigurno neću doći

Pozorišne sale, prije početka samih predstava, slikovit su prikaz društvenog uticaja i političkih padova pojedinaca. Posmatrala sam princip popunjavanja rezervisanih mjesta i, naravno, otužnu stvarnost kako ista ostaju prazna, jer neko nije našao za shodno ni da opravda svoje odsustvo.

Lijepo bi bilo kada bi institucije kulture imale više dostojanstva kako bi na ove šamare biranih odgovorile na način kako u stvarnom životu na iste obično odgovaramo. Međutim, paranoični strahovi pojedinaca koji su na čelu instutucija kulture nijesu samo njihovi lični, privatni strahovi već kolektivni princip rada, po kome se podrazumijeva da se nikada ne treba zamjeriti bitnijem od sebe.

U ovim ružnim navikama pojedinaca ima vrlo ozbiljnih kompleksa iz mladosti, nerijetko ljubavnih, a to je potreba da bar jednom u životu, pa makar i u pozorištu doživimo da nas neko čeka a da se mi ne pojavimo. Naravno, za to je u mladosti itekako potrebna hrabrost, a u pozorištu ništa drugo do manjak lične kulture.

Najtužniji dio ove priče jeste, neposredni početak predstave kada je već skoro pa izvjesno da neko neće doći. E tada, bijele hartije na kojima piše rezervisano, brižljivo budu sklonjene, do sledeće predstave, a običan svijet stidljivo posjeda u ta sjedišta i nezasluženo spasi organizatora da se pred gostima na sceni, ne osjeti onako kako bi i trebalo, poniženo. Ostatak sale, mirno mrtvo more, kod koga se prećutno podrazumijeva da je sve što se desi u sali i na sceni pozorišta kultura. Nažalost svih onih koji kulturu, još uvijek, ne doživljavaju kao porciju servirane hrane pod svijetlom pozorišnih reflektora.

Brine mirnoća kojom prihvatamo nekulturu manjine, kao i brzina kojom odstupamo od izvornih osobina našeg naroda, a koje u konačnom nijesu samo podrazumijevana ljubav prema vlastitoj zemlji, već vrlo poseban, nama svojstven odnos prema kulturi. A taj odnos, na najljepši mogući način, prikazao je i čuveni češki slikar Jaroslav Čermak, sa svojim monumentalnim djelom “Spasavanje slika sa crnogorskog dvora” na kojoj je prikazao dramatične trenutke u kojima Crnogorci spasavaju umjetnine sa cetinjskog dvora bježeći od najezde Omer Pašine vojske 1862. godine. Od takvih predaka bilo je za očekivati, ipak, potomke sa mnogo više i lične i društvene kulture.

Danas, svako može biti publika, jer ona je u konačnom broj, a njenom strukturom smo već odavno naučeni da se ne bavimo. Posljedice toga, pretpostavljam da ste osjetili, u trenucima kada u nekoj trećerazrednoj predstavi dijalog na sceni poprimi obilježja prostote, tada nalet smijeha po prvi put ne govori o kvalitetu predstave, već o strukturi publike.

U kulturi najbolje vidimo padove i uspone društva, najbolje vidimo ko smo i čemu smo dorasli. Često gledam jednog Staronikšićanina koja na svim scenama u gradu pokušava ono nemoguće - da iz publike publiku nauči da bude publika. Moram priznati, često mu uspijeva. Samo što o kulturi “birane” publike ipak treba neko drugi da vodi računa. Biti pozvan, a ne opravdati svoje odsustvo, nije lijepa slika nigdje, ni u pozorištu, ni među prijateljima, ni u porodici. Ona ipak najviše govori o manirima gosta, ali i o dostojanstvu domaćina.

Danas, najozbiljnije mentalitetske uloge u našem društvu još uvijek igraju pojedinci iz publike. Gašenjem svjetla u sali, kojim se označava kraj nenajavljene i nezvanične predstave, a početak neke druge, zvanične, ujedno je i početak jedne nove nade… Možda će sljedeći put makar neko odlučiti da bude, ili više kulturniji, ili više dostojanstveniji. Nada, nažalost, nikada ne umire i najčešće najduže laže.

Autorka je dipl. pravnica

( Nataša Pavlićević-Miljanić )