Zarobljeni u korupciji

Bilo je proljeće prošle godine, jedna žena u Podgorici, crnogorskom glavnom gradu, ranjena je u nogu hicem iz pištolja ispred svog stana. Da je metak prošao koji santimentar više i pogodio arteriju, mogla je umrijeti. Niko još nije odgovarao za ovaj zločin. Olivera Lakić je od tada na bolovanju. Ona je dugogodišnja novinarka i istraživala je veze vrhova vlasti i šverca cigareta. Crna Gora je planetarno poznata po švercu cigareta i teških droga.

Oko Božića prije nekoliko godina snažna eksplozija je odjeknula u ponoć. Bomba je eksplodirala pred kancelarijom glavnog urednika dnevnika Vijesti, najuticajnije novine u zemlji. Samo koji minut ranije, urednik je izašao. Da je ostao, možda ga više ne bi bilo. Niko još nije odgovarao ni za taj zločin.

Prije toga, direktor Vijesti, brutalno je pretučen, a glavnog urednika je napao gradonačelnik i njegov sin, pištoljem su ga udarali. Novinaru istog dnevnika, u dvorištu je eksplodirala bomba. Zapaljeno je i šest vozila dnevnika Vijesti. Ništa od ovoga nije u potpunosti rasvijetljeno, pravda nije zadovoljena.

Još se ne zna ni ko stoji iza ubistva Duška Jovanovića, glavnog urednika dnevnika Dan. Jovanović je ubijen, nakon objavljivanja serijala o međunarodnom švercu cigareta, u kojem je jedan od glavnih aktera bio aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović, koji se čak zbog tog posla nalazio na jednoj optužnici u Italiji.

Kampanju protiv profesionalnih medija često je predvodio Đukanović lično, nazivajuči ih medijskom mafijom. Zbog svega toga i snažnog ekonomskog pritiska na slobodne medije na Indeksu slobode Reportera bez granica, Crna Gora je u posljednjoj deceniji pala više od 50 mjesta i 2018. nalazi se na katastrofalnoj 104. poziciji, među najslabije rangiranim zemljama u Evropi.

Crna Gora, najmanja balkanska zemlja, dobila je prvi Ustav i parlament 1905. godine. Od tada, međutim, njeni stanovnici nijesu doživjeli iskustvo promjene vlasti na slobodnim izborima. Poslije Drugog svjetskog rata na vlast su revolucijom došli komunisti i uveli jednopartijski sistem. Oni još vladaju - unutar te partije 1989. godine, sljedbenici Slobodana Miloševića izveli su puč koji je bio dio mozaika raspada Jugoslavije i četiri rata. Đukanović je odmah nakon puča preuzeo Vladu. Od tada već 30 godina ima neprikosnovenu vlast, kao premijer ili predsjednik uz dvije kratke pauze kada je državu kontrolisao sa mjesta šefa vladajuće Demokartske partije socijalista (DPS), a vraćao se na državne funkcije kada je izgledalo da Zapad počinje da više računa na njegove moguće alternative.

Nedavno je objavljen podatak da više od 52 odsto stanovništva i ne zna za drugu vlast osim Đukanovićeve. Od 1991. godine zemlju od svega 640.000 ljudi, napustilo je oko 140.000 uglavnom mladih tražeći bolji život i društvo jednakih šansi.

Višestranački izbori organizovani u prethodne tri decenije nijesu bili ni slobodni ni demokratski, o čemu govore stalne primjedbe opozicije, pa i međunarodnih posmatrača koji konstatuju institucionalnu prednost vladajuće stranke i njenih kandidata, jer režim čvrsto drži i zloupotrebljava poluge svih grana vlasti, ne dozvoljavajući i po cijenu kršenja ustava da dodje do pukotina u ovom monolitu.

Vlast je unutar establišmenta razvila posebni oblik korupcije i klijentelizma, obilate finansijske nagrade za lojalnost, kroz dodjelu stanova svojim kadrovima, bespovratnih kredita, privilegovanih poslova koji donose milione. Najviše, naravno, ide porodici samog Đukanovića, kojeg je britanski Independent uvrstio među dvadeset najbogatijih političara svijeta, iako je na vlast došao kao siromah.

Korupcija se spušta naniže do posljednjeg najsiromašnijeg birača kojeg pred izbore Đukanovićevi aktivisti potkupljuju paketima životnih namirnica ili novčanim prilozima iz državnih fondova socijalne pomoći. Afere „Koverta“ o podmićivanju birača i „Snimak“ o glasanju za vladajuću partiju da bi se dobilo radno mjesto, u tako kontrolisanom sistemu nijesu dobile epilog pred sudom i do sada niko nije ozbiljno odgovarao.

Iako je pod pritiskom Zapada bio primoran da formira i neke kontrolne institucije, poput Agencije za sprečavanje korupcije, nametnutim kadrovskim rješenjima Đukanović je nastavio i njih da kontroliše. Na čelo ove agencije tako je doveo penzionisanog policajca, u rodbinskim vezama sa aktuelnim premijerom.

Teško da je bilo šta od ovoga nepoznato Zapadu. Stejt department u integrisanoj strategiji za odnose sa državom konstatuje da su endemska korupcija i organizovani kriminal glavna prepreka Crnoj Gori ka integraciji u Evropsku uniju (Dan 12. 10. 2019). Evropska unija u izvještajima o napretku govori o Crnoj Gori kao o zarobljenoj državi. Dok je Foreign affairs još 2012. Crnu Goru svrstao u mafija države, skupa sa Venecuelom, Bugarskom, Gvinejom Bisao i Ukrainom Viktora Yanukovića.

Ipak, i pored svega toga, Zapad podržava Đukanovića što frustrira demokratske snage u zemlji. U tom paradoksu crnogorski građani djeluju kao zarobljenici dvije međunarodne političke doktrine – jedne Kisindžerove o „našim lošim momcima“ i druge o stabilokratiji. Jer, spolja gledano, na Balkanu gdje je još daleko srpsko kosovski sporazum, gdje postoji latentna opasnost od raspada Bosne i Hercegovine i gdje je do nedavno bio usijan konflikt Sjeverne Makedonije i Grčke, Crna Gora, koja ne proizvodi regionalne probleme, izgleda čak kao svijetla tačka.

Đukanović za sada vješto igra. U nekoliko navrata, kada je njegova karijera bila na ivici, dobio je podršku iz SAD i iz Evrope. Ratno saučesništvo sa Slobodanom Miloševićem oprošteno mu je kada je krajem prošlog vijeka napravio zaokret i postao politički protivnik srpskog predsjednika, koji mu je bio politički otac. Ulaskom Crne Gore u NATO 2017, uz gromoglasno upozoravanje na rusku opasnost, zaboravljeno je na Zapadu da je upravo Đukanović doveo u Crnu Goru ruske oligarhe i prodao im najvažnije industrijske resurse i dobar dio morske obale. Sada, u poslu sa Kinom gradi dionicu auto puta i zadužuje zemlju za milijardu dolara, uz opasnost od dužničkog ropstva, jer dugovi prema Pekingu čine trećinu ogromnog spoljnog duga. U isto vrijeme, kao da nema ništa sa tim poslom, Đukanović priča da bi Zapad morao da sagleda opasnost što uticaj Brisela i Vašingtona slabi u regionu, gdje ulaze drugi igrači – aludirajući upravo na svoje partnere Kineze i donedavnu „braću“ Ruse.

Iako opozicija u Crnoj Gori ima mana, slaba je i razjedinjena, ona je ipak u većini, kao i crnogorsko društvo, okrenuta Zapadu i želi ulazak u Evropsku uniju. Izuzetak je ekstremni dio, oko 15 odsto, pokreta koji predstavlja konglomerat euroskeptika i ultradesnih proruskih i prosrpskih opozicionara koji su u svađi sa ostatkom opozicije. Ovakva raspodjela odgovara upravo Đukanoviću čiji moćni aparat u maloj Crnoj Gori direktno zna čak i po imenu svojih 40 odsto birača, što mu je do sada bilo dovoljno da uz neku od manjih klijentelističkih stranaka zadrži kontrolu u parlamentu.

Poslije sedam godina Crna Gora još nije otvorila poglavlje 8 u pregovorima sa EU, o konkurenciji, a teško i da može pri očitoj korupciji, monopolima i izigravanju sistema javnih nabavki. S druge strane, napredak je slab u poglavljima 23 i 24, koji se tiču vladavine prava i ljudskih sloboda, tako da i ranije projektovana 2025. godina kao datum ulaska u EU ne izgleda realno. Ova poglavlja su prva otvorena sa idejom za budu posljednja zatvorena, zbog ranijeg iskustva sa Bugarskom i Rumunijom. Ali, to nije moguće dok postoji ovaj brak iz računa između Đukanovića i Zapada.

Naprosto, vladavina prava i ljudske slobode ne idu zajedno sa Đukanovićem i njegovim režimom. Očigledno je, s obzirom na zarobljenu državu, da građani Crne Gore nemaju političke snage i instrumenata da demokratski sami sprovedu te promjene. Bez podrške Zapada, teško će Crna Gora prvi put u svojoj istoriji smijeniti vlast na izborima. Hoće li se Zapad odreći najdugovječnijeg balkanskog vođe, ključno je pitanje.

Blog je prilog za konferenciju "Novi akteri i strategije za istrazivanja i borbu protiv korupcije na Zapadnom Balkanu", koja se održava 7. i 8. novembra na Kolumbia univerzitetu u Njujorku.

( Milka Tadić-Mijović )