Rušenje

Na današnji dan, prije trideset godina srušen je Berlinski zid.

(Ne)očekivani kraj jedne epohe, takođe i kraj, međaš Hobsbaumovog “kratkog dvadesetog vijeka”, ključni dan u priči o današnjoj Evropi, politička i ekonomska prekretnica.

To je bio put koji je gotovo pola Evrope ako ne poveo u tzv. bolji život, ono svakako izveo iz bijede partijske države.

Svi, čitav istok Evrope, preciznije, miloševski rečeno - Druga Evropa - odabrali su bolji put od nas. Ako ništa drugo - svoje puteve nisu natopili bratskom krvlju. Nije im sloboda postala isključivo ogledalo za sopstvene gadosti, kao nama.

Pad Zida, 1989. - to je mjesto našeg pogrešnog skretanja…

Naime, postoji u hororu tip filma, gotovo da bi se moglo reći podžanr “pogrešnog skretanja”, gdje gradska mladež u naoko idiličnom ruralnom pejzažu, zahvaljujući loše odabranom putu, nailazi na - neku šokantnu i smrtonosnu opasnost, najčešće je riječ o kakvoj porodici luđaka.

Zanimljivo je, možda i bizarno, da se pogrešnog skretanja dohvati društvo koje se decenijama zaklinjalo “da sa tvoga puta ne skrenemo”… odnosno, mantra o ne-skretanju bila je toliko dominantna da gotovo kao ironija neke više sile dođe ovo što smo na kraju žrtve - pogrešnog skretanja.

U doba socijalizma “skretanje” je bila gotovo pa zlokobna riječ. Nije toliko upućivala na uzbudljivu enigmu raskrsnica, koliko na ideološku jeres. Skretanje sa kursa partijskog pravovjerja moglo vas je dovesti do strave dostojne kakvog horora… Za sve bivše saborce koji se nisu držali pravovjerja, iz ovog ili onog razloga - govorilo se da su - “skrenuli sa našeg puta”.

A zapravo je taj fetiš ne-skretanja bio idealan uvod u - pogrešno skretanje. Jer, oni koji su naučeni da ne smiju skrenuti s pravog puta nisu učeni kako da odaberu taj put već samo kako da ga se drže. Stado se vodi, stado ne bira, drugim riječima.

Stoga, kad kažem “izabrali”, možda ne zvuči sasvim tačno. Nije tu bilo nikakvog biranja, niti je iko ljude zaista pitao što žele. Poraženi komunisti su presvukli dresove, očas obukli nacionalističke halje, postali novi “putovođe” i sve se pretvorilo u čisti horor.

Umjesto građana izabrao je onaj koji je objavio da - iako ne umemo da radimo, ono umemo da se bijemo. Ovu izjavu slijedile su mega ovacije. U realnom političkom životu to je logika koja je crnogorske prvake privukla Miloševićevom svjetonazoru.

Ne zamjerite, ali, ko je to zapamtio mora biti krajnje skeptičan prema njihovom današnjem evropejstvu, i njihovoj (retoričkoj) sklonosti modernosti.

Imate osjećaj da je ovdje bilo bolje prije pada Berlinskog zida. Nije bilo bolje, naravno, bilo je - moralnije, u najširem smislu, i taj osjećaj stvara iluziju.

Tamo, prije trideset godina smo pogrešno skrenuli, a da vidimo gdje smo stigli? Kakvih smo mi luđaka dopali…

Inspektori, kuriri, plagijatori, prevaranti, korupcija na vrhu i dnu… Novi snimci korupcije potvrđuju njenu rasprostranjenost, ali pokazuju i opaku sviklost jednog društva na takve socijalne rituale.

Ipak, mentalitetski začini su uvijek posebni. Inspektor jedan od razgovora počinje tipično ovdašnjom psihološkom manipulacijom. “Jeba si nam majku…”, kaže ekspresivno tipu od koga očekuje novac, dovodeći sebe i drugog inspektora u poziciju “žrtve”, koja strada jer se, je li, ljudski zalaže za Investitora... Neodoljivo.

E tu smo stigli… Mali raj korupcije i kriminala. Društvo iz koga mladi i talentovani bježe.

Trideset godina tumaranja (uglavnom) pogrešnim stazama i bogazama. To je naša verzija osvojene slobode.

Berlinski zid srušen je prije tačno trideset godina. Mnogo je trideset godina. To danas djeluje kao - arheologija.

Tada je i Đukanović došao na vlast. I još je tu. To djeluje kao društvena patologija…

( Balša Brković )