Svakodnevni život je postao horor film

Treba čestitati Holivudu i gledaocima na dvjema stvarima: što je takav film koji, budimo iskreni, daje veoma mračnu sliku visoko razvijenog kapitalizma, košmarnu sliku koja je neke kritičare navela da ga označe kao „socijalni horor film“, uopšte izašao. Obično imamo socijalne filmove koji prikazuju društvene probleme, a posebno imamo horor filmove. Spojiti ova dva žanra moguće je jedino kada mnogi fenomeni u našem običnom društvenom životu postanu fenomeni koji spadaju u horor filmu.

Još je interesantnije vidjeti kako reakcije na film daju čitav spektar političkih kohezija u SAD. S jedne strane, konzervativci se plaše da ovaj film potiče na nasilje. To je apsurdna tvrdnja. Nijedan slučaj nasilja nije potaknut ovim filmom. Upravo suprotno, film prikazuje nasilje i upozorava na opasnost od nasilja.

Kao što je obično slučaj, neki politički korektni ljudi se plaše da film koristi rasističke klišee i da slavi nasilje. To je takođe nefer. Jedan od najinteresantnijih stavova je onaj Majkla Mura, ljevičarskog dokumentariste, koji je pohvalio film kao iskren prikaz stvarnosti onih koji su siromašni, isključeni i nemaju zdravstveno osiguranje u SAD.

On smatra da film objašnjava kako likovi kao što je Džoker mogu nastati. To je kritički prikaz stvarnosti u SAD, koja može izroditi ljude poput Džokera. Slažem se s njim, ali ja bih otišao i korak dalje.

“Ćorsokak nihilizma”

Mislim da je važno to što je lik Džokera na kraju, kada se on identifikuje sa svojom maskom, lik krajnjeg nihilizma, samodestruktivnog nasilja i ludački smijeh očaju drugih. Nema pozitivnog političkog projekta. Način na koji bismo trebali tumačiti Džokera jeste da se on veoma mudro suzdržava od davanja pozitivne slike. Ljevičarska kritika Džokera bi mogla biti: “Da, to je dobar prikaz stvarnosti u siromašnim četvrtima SAD, ali gdje su pozitivne snage? Gdje su demokratski socijalisti, gdje su obični ljudi koji se samoorganizuju?” U tom slučaju, to bi bio potpuno drugačiji i prilično dosadan film.

Logika ovog filma je da on ostavlja gledaocu da to učini. Film prikazuje tužnu društvenu stvarnost i slijepu ulicu nihilističke reakcije. Na kraju, Džoker nije slobodan. On je slobodan samo u smislu da je došao do tačke potpunog nihilizma.

Ja sam doživio lik Džokera kao Kazimira Malevicha, ruskog avangardistu, kada je naslikao svoju poznatu sliku Crni kvadrat. To je neka vrsta minimalnog protesta - svođenje na ništa. Džoker jednostavno ismijava svaki autoritet. Destruktivan je, ali nedostaje pozitivan projekat. Moramo proći taj put očaja. Nije dovoljno igrati igru onih na vlasti. To je poruka Džokera. Činjenica da bi oni mogli biti humani kao otac Bruce Waynea u ovom posljednjem filmu je samo dio igre. Moraš se riješiti svih ovih liberalnih gluposti koje prikrivaju očaj situacije.

Ipak, to nije posljednji korak, već nulta tačka, čišćenje stola da se napravi prostor za nešto novo. Tako ja tumačim film. To nije finalna dekadentna vizija. Moramo proći kroz ovaj pakao. A na nama je da idemo dalje.

Opasnost objašnjavanja samo pozadinske priče je da se da neko racionalno objašnjenje da bismo razumjeli lik Džokera. Ali Džokeru to nije potrebno. Džoker je kreativna osoba na neki način. Ključni trenutak u filmu za njegovu subjektivnu promjenu je onaj kada kaže: “Nekada sam mislio da je moj život tragedija. Ali sada shvatam da je komedija.”

Komedija, po mom mišljenju, znači da on u tom trenutku prihvata sebe u svom očaju kao komičnu figuru i rješava se posljednjih ograničenja starog svijeta. To on radi za nas. On nije lik za imitiranje. Pogrešno je misliti da je ono što vidimo pred kraj filma - kako Džokera slave drugi - početak nekog novog emancipatornog pokreta. Ne, to je ultimativni ćorsokak postojećeg sistem; društvo koje ide ka samouništenju.

Elegancija filma je što nama ostavlja sljedeći korak izgradnje pozitivne alternative.To je mračna nihilistička slika koja treba da nas razbudi.Ljevičari koje je Džoker uznemirio su „Fukujamini ljevičari“; oni koji misle da je liberalno-demokratski poredak najbolji mogući poredak i da ga samo treba učiniti tolerantnijim. U tom smislu, svako je socijalista danas. Bill Gates kaže da je on za socijalizam, Mark Zuckerberg kaže da je on za socijalizam.

Lekcija Džokera je da je potrebna radikalnija promjena; da ovo nije dovoljno. A to je ono čega svi ti demokratski ljevičari nisu svjesni. Nezadovoljstvo koje danas raste je ozbiljno. Sistem ne može s njim da se nosi postepenim reformama, većom tolerancijom ili boljom zdravstvenom njegom.

Pravi problem je da li smo spremni da zaista iskusimo bespomoćnost naše situacije. Kao što je sam Džoker rekao u jednom trenutku u filmu: „Smijem se zato što nemam šta da izgubim, ja sam niko.”

Tu je i pametna igra riječima. Džokerovo pravo prezime je Fleck. Na njemačkom fleck znači fleka, beznačajna mrlja. To je kao anamorfoza. Moramo uzeti drugačije obličje da bismo vidjeli novu perspektivu.

Ne vjerujem svim tim ljevičarskim kritičarima koji se plaše njegovog potencijala. Mur je to lijepo rekao, bojite se nasilja ovdje, a ne pravog nasilja u našem svakodnevnom životu. Biti šokiran nasiljem prikazanim u filmu je samo bijeg od stvarnog nasilja.

(rt.com; 6yka.com; prevod: M. PLAVŠIĆ)

( Slavoj Žižek )