Za slobodu vrijedi rizikovati život

Više od četiri decenije nakon što je Karmen Rorbah pokušala da plivajući pobjegne iz tadašnje komunističke Istočne Njemačke, ona ne žali ni za čim, uprkos tome što su je uhvatili i poslali u zatvor.

Rorbah, koja sada ima 71 godinu, oduvijek je željela da bude istraživač. Kao dijete, naučila je da jaše konje nadajući se da će jednog dana obići Mongoliju. Snovi su joj srušeni kada je diplomirala biologiju u Istočnoj Njemačkoj.

Prijavila se za istraživačke projekte na Kubi, Mongoliji i Sibiru, ali je odbijena. Bjekstvo je djelovalo kao najbolji način da krene izabranom stazom tako da je skovala plan da odvesla do Danske.

Ona i njena prijateljica su se jedne noći 1974. godine otisnule iz kampa sa obale sjeveroistočne Njemačke, ali su na kraju morale da potope gumeni čamac kako ih ne bi vidjeli. Plivale su cijeli dan i noć.

„Nevjerovatno je - i dalje ne mogu da zamislim da smo toliko plivale“, kazala je ona za Rojters.

Tokom druge noći na moru, pronašle su bovu i mislile su da su spasene, ali ih je u međunarodnim vodama pokupio istočnonjemački ratni brod.

Rorbahova je osuđena na 32 mjeseca zatvora zbog pokušaja bjekstva. Na kraju je deportovana na zapad prije isteka kazne i nije dobila priliku sa se oprosti od porodice.

„Sticala sam osjećaj da sam izdala svoju zemlju. Međutim, kada sam bila u zatvoru, pomislila sam: ‘Ne, vrijedilo je rizikovati život zbog ovog režima’“.

Od oslobađanja 1976. godine, Rorbahova je puno putovala pišući knjige. Drago joj je što je odrasla u komunističkoj Njemačkoj Demokratskoj Republici (NDR) prije nego što je pobjegla u ranim 20-im, jer zbog toga bolje cijeni demokratiju i slobodu.

Plivaj, kopaj, penji se

Rorbahova nije jedina osoba koja je pokušala da plivajući pobjegne sa Istoka. To je pokušao i Hubert Holbajn, kojeg su nastavnici u školi ponekad zvali „sin kapitaliste“ jer su mu roditelji bili biznismeni.

Dok su vjetrovi šibali vodu jednog novembarskog dana 1963. godine, Holbajn je plivao sa maskom i disaljkom 1,5 kilometara od Potsdana ma istoku do Vonsija u Istočnom Berlinu. Bio je to rizičan potez: znao je da su neki ljudi ubijeni dok su pokušavali da pobjegnu u toj oblasti.

Međutim, on je uspio da stigne do zapadnog dijela podijeljenog grada, gdje je pomogao u izgradnji tunela kroz koji je pobjeglo 60 ljudi, uključujući i njegovu majku.

Drugi nijesu imali tu sreću. Tomas Drešer je odrastao na istoku i znao je da ne želi da provede ostatak života iza Gvozdene zavjese. Zajedno sa prijateljem, merdevinama se popeo na Zid.

Drešer, koji je tada imao 21 godinu, znao je da je sve gotovo kada ga je obasjalo svjetlo. Graničar je uperio mitraljez.

„Sa njim je bio pas ovčar, koji je režao, a onda je rekao - i danas se sjećam tačnih riječi - Šta je ovo do đavola? Mi smo odgovorili: „Ne želimo da pravimo probleme, samo želimo da budemo slobodni“, kazao je Drešer.

Proveo je devet mjeseci u zatvoru i oslobođen je 16 dana prije pada Berlinskog zida. Ne žali zbog te odluke. On sada o svom iskustvu priča mladim ljudima u školama i crkvenim grupama.

„Ako izgubite slobodu, onda to primjećujete. Ukoliko imate slobodu, brzo se naviknete na nju“.

( Nada Bogetić )