Katanija - ljepotica od crne lave

Niko ne bi smio da potcijeni udaljenosti između tačke A i tačke B na rimskom aerodromu Leonardo da Vinči. Naročito ako letite za Siciliju. Na gejtu čekate avion onako kako se čeka autobus, uz glasan razgovor Sicilijanki, graju njihove djece i živu raspravu Sicilijanaca. Preovladava onizak, crnomanjasti tip čovjeka. Onako kako su Bavarci u svijetu monopolisali sliku Njemaca, tako je i Sicilijanac postao vizuelni ekvivalent Italijana - Holivud se pobrinuo za kliše.

Italijanska južna pruga

Primjećujem iznadprosječnu zastupljenost brkova i zulufa u imidžu muškaraca i tamniju kožu kod žena. Niskobudžetna kompanija leti više puta dnevno na relaciji Katanija-Rim i obrnuto, pa pretpostavljam da je opušteno ponašanje kao na autobuskoj stanici rezultat rutinskih putnih navika: u Rimu su poslovni partneri, rođaci, stvari koje mogu da se obave samo u glavnom gradu. Avion je zaista bio leteći autobus, sa atmosferom sličnom onoj na relaciji Beograd-Niš.

Svako ima svoj jug, pomislih. Oni koji vole toplinu reći će da je to blagoslov, a oni koji obožavaju red i novac smatraće to teretom ili čak prokletstvom.

Blistav dan za let preko italijanske „čizme“ i Sredozemlja. Kroz prozorče aviona na blještavoj površini mora ukazuje se silueta Sicilije. Sa profilom vatrene ljepotice Etne, koja kao da staromodno pućka lulu. Vulkan je u redovnom stanju, tješim sam sebe, i nema potrebe da zamišljaš sebe okamenjenog kao u Pompejima. Uostalom, to je bio Vezuv, a ne Etna.

Ostrvo se iz blizine čini kao beskrajno kopno ispresijecano brdima i parcelama crvenkaste zemlje, crnim stijenama i žućkastom travom.

Darelovi Sicilijanci

Katanija se pomalja brže nego što sam očekivao. Na krilu mi je knjiga engleskog pisca Lorenasa Darela, koji je kao diplomata u Beogradu ostavio nesentimentalne zapise o tadašnjoj eliti. Ova knjiga je putopis o Siciliji. „Badem u cvatu“. Za Etnu je zapisao da mu je iz aviona izgledala kao igračka, ali jako opasna. Sjećam se kada sam prije desetak godina letio iz Rima za Maltu. Blistavi januarski dan, plavetnilo i - sniježna kupola Etne. Meni je ličila na smrznuti čir.

Tražim u Darelovoj knjizi poglavlje posvećeno Kataniji. Podvukao sam dio koji se odnosi na aerodrom: „Ostavljao je ugodan provincijalan utisak, a bilo je sasvim očigledno, da je cijela familija odlazećeg ili dolazećeg Sicilijanca, i to do šestog kolena, osjećala obavezu da se oprosti od njega ili da ga dočeka“. Dakle, nije me prevario prvi utisak, to je oduvijek bilo tako. Sa humornim pretjerivanjem Darel dalje opisuje otimanje mnogobrojne rodbine o kofer rođaka i haotičnu gužvu.

Zaključujem da su oni ljudi s kojima sam dobrovoljno i lakomisleno stavio svoju sudbinu u ruke pilota niskobudžetne kompanije očigledni potomci Darelovih Sicilijanaca. I to me na neki način umiri. Katanija će me već dočekati onako kako dolikuje.

I dočekala me. Aerodrom jeste manji od rimskog, ali ni iz daleka onako pospan kakvim ga je davno opisao Darel. Putnički avioni iz sijaset zemalja na pisti, gust saobraćaj nad sicilijanskim nebom. Pasoške kontrole nema, jer stižemo iz Rima. A na neki način sam je očekivao, kao da mi je instikt govorio da sam upravo zakoračio u jednu drukčiju Italiju.

Vozač autobusa koji vozi u grad govorio je engleski sa tako jakim naglaskom, da ga je bilo skoro nemoguće razumjeti. Narednih dana na Siciliji nedostajaće nam ovaj fini čovjek koji gestikulacijama nadomješta riječi. Ispostaviće se da je to Sicilijanac koji je ubjedljivo najbolje govorio engleski.

Od kiklopa do Normana

Kažu da su na Siciliji najprije živeli samo kiklopi, jednooki mitološki divovi. Stari Grci su ih smatrali pomoćnicima boga vatre i kovačkog zanata Hefesta, koji u vulkanima kuje gvožđe. Homer je opisao kiklopa Polifema koji je njegovog junaka Odiseja i njegovu brodsku posadu zatvorio u svoju pećinu, prožderao ih šestoricu prije nego što je Odisej uspio da ga oslijepi i pobjegne sa preživjelima. Isti taj Polifem je svojedobno bio do ušiju zaljubljen u sicilijansku ljepoticu Galateju, ubio je stijenom njenog ljubavnika, a ona je spas potražila u moru.

Nepoznato je da li su prvi ljudi na Siciliji zatekli kiklope ili - kako naučnici tvrde - patuljaste slonove čije lobanje zbog velike nosne šupljine izgledaju kao da su jednooke. Kako god, Elimljani su na sjeverozapad Sicilije došli navodno iz anatolijskih predjela mnogo prije Hrista, centralni dio su zauzeli izgleda njima srodni Sikani, za koje pretpostvaljaju da su stigli iz Iberije, a predio u kojem je nastala Katanija naselili su Sikuli. Homer ih je označio kao trgovce robljem. Tukidid navodi da su stigli sa italijanskog kopna 300 godina prije Grka.

Grci će početi sa kolonizacijom u VIII vijeku stare ere, skoro potpuno će helenizovati ostrvo. Naslijediće ih Rimljani, potom razni osvajači, među kojima su najdubljeg traga ostavili Vizantija, Arapi i Normani. U gradu je umro poznati grčki pjesnik Stesihor, inače rodom iz Himere na Siciliji.

Na kafi kod Agate

Sjedim na glavnom trgu Pjaca Domo, pijem kapućino koji svojom mlječnom krunom zaista liči na monašku kapuljaču i gledam kako ljudi idu za svojim poslovima. Oni koji sjede i oni koji prolaze razmjenjuju poglede, rjeđe i pozdrav.

Sjetim se šta je ovdašnji nastavnik i pisac Vitalijano Brankati zapisao sredinom prošlog vijeka: „Na ovom mjestu moramo da ubacimo primjedbu da istorija Katanije nije istorija običaja, trgovine, arhitekture, ustanaka, već istorija pogleda. Život grada je pun događaja, prijateljstava, tuča, ljubavnih odnosa, uvreda - i sve to samo u pogledima koje idu tamo-amo između muškaraca i žena; u svakom drugom smislu taj je život jadan i dosadan“.

Tu istoriju pogleda posmatram uživo, primjećujem blagu teatralnost u ritualu. Preko puta kafea je gradska katedrala. Sveta Agata Sicilijska je u III vijeku ove ere umrla na mukama jer se nije htjela odreći Hrista. Rimski sudija je bio slab na ljepotu, a Agata je bila lijepa. Zato joj je predložio da postane njegova žena i da se odrekne svog hrišćanstva. Inače će biti mučena.

Ostalo je zapisano, ali tek nekoliko vjekova kasnije, da je odgovorila: „Ove muke meni su vrlo korisne, kao što pšenica ne može doći u žitnice prije nego se očisti od pljeve, tako ni duša moja ne može ući raj ako tijelo moje najprije ne bude skrušeno mukama“. Odsjekli su joj dojke i bacili u tamnicu gdje je umrla. Sada kasnobarokna katedrala pred kojom pijem kapućino nosi njeno ime. Ljudi iz Katanije tvrde da je Agata tu rođena i umrla, a ljudi iz Palerma, naravno, da je ona njihova.

Zapravo, na kafi kod slončeta

Liotru je lokalni izgovor riječi Eljodoro, a u srpskom jeziku ga znaju kao Iliodora. To je ime čarobnjaka koji se bavio nekromantijom - prizivanjem duša mrtvih kao i vještičarstvom. Živio je u VIII vijeku i bio najprije konkurent za biskupsku stolicu Svetom Lavu Katanskom.

Onda je, kada je poražen, postao hrišćanski otpadnik. Bavio se crnom magijom nasred hrišćanskog hrama. Kažu da je Sveti Lav zgrabio Iliodora i zajedno sa njim otišao na lomaču. Iliodor je izgorio, a Lavu ne bi ništa. Katanija, koja je tada bila dio Vizantije, pročula se po ovome u cijelom carstvu.

Mjesna legenda je nešto drukčija. Jedni tvrde da se Iliodor pretvorio u crnog slona. Upravo onog, koji se nalazi na stubu između katedrale i kafea. Zato slonu po nadimku Iliodora na lokalnom narječju tepaju Liotru.

Uzalud istoričari tvrde da je prvi slon tu od rimskog doba. Nakon erupcije Etne i zemljotresa koji su krajem XVII vijeka uništili grad, arhitekta Đovani Batista Vakarini je obnovio Kataniju kao i dobar dio juga Sicilije. To je uradio tako dobro, u kasnobaroknom stilu, da je Unesko stavio cijeli ansambl pod zaštitu kao svjetsku kulturnu baštinu.

E, Vakarini je pronašao u ruševinama slona koji je još u rimsko vrijeme bio figura na kraju hipodroma. Vakarini je slona od crnog magmatskog kamena stavio na postolje u fontani, napravio mu sedlo od bijelog mermera i na to postavio obelisk, takođe pronađen poslije zemljotresa. On je bio rimski plijen iz Egipta, posvećen staroegipatskoj boginji Izidi. Godine 1736. je taj osedlani slončić postao simbol grada pa je završio i na gradskom grbu.

Katanija, grad od ohlađene lave

Skoro sve što bi putnik mogao u jednoj šetnji da nauči o Kataniji - naučiće ako krene ulicom koja se zove Via Etnea, i zaista se proteže od trga sa katedralom i slonom prema Etni na severu. Nabrajanje ne bi moglo da opiše šarm ulice koja je kao i glavni trg nastala nakon katastrofe. Sicilijanski barok je dovoljno razigrana varijanta umjetničkog oblikovanja prostora da svaki pogled lijevo ili desno nudi ponešto zanimljivo.

Zastao sam pored Rimskog amfiteatra, ili onoga što je od njega ostalo. Crna boja kamena me oduvijek fascinirala. Sjetim se da sam po dolasku na Tenerife jedva čekao da odem na plažu od crnog pijeska. Ovo kamenje nije samo poruka davne evropske civilizacije, pouka o veličini i trošnosti imperijalnih snova. Ovo je i poruka iz zemaljske utrobe. Lava stvrdnuta u svom putu ka moru.

Ovom ulicom se može doći i do parka Belini odakle se pruža lijep pogled. No vratimo se u centar gdje mi je pažnju posebno zadržala operska kuća Teatro Belini. Očito je ovo prezime važno za Kataniju. Nazvana je po najčuvenijem muzičaru grada Vinčencu Beliniju, koji je tvorac italijanske romantične opere, stila poznatog kao „melodramma tragico“.

Njegovo djelo „Norma“ iz 1831. Rihard Vagner je uzimao kao najljepši primjer muzičke tragedije. Lijepo je naveče sjesti kraj fontane pred operom i zamišljati dionice iz Belinijevih partitutura. Poslije toga se može svratiti u neki od obližnjih lokala, kao što je Osterija Panecaldo. Od grape, preko pice, grilovanog povrća ili slatkiša, do čaše vina, sve će biti onako kako najbolja varijanta - ova najjužnija - svjetski poznate italijanske kuhinje nudi.

Arivederči, Katanija!

Mogao bih još ponešto napisati o ovom gradu. Recimo, da je put od željezničke stanice do našeg smještaja u Via Verdi bio sav izrovan. Ali da je smještaj - romatična garsonjera u potkrovlju - bio savršen. Da su neke ulice oronule na način antičkih ruševina. Da su neki ćoškovi ovog grada naprosto zapušteni, pa imaju onaj čudan spoj još uvijek prepoznatljive nekadašnje veličine i siromaštva.

Ali bih spomenuo ljude u jednoj lokalnoj tratoriji, koja nije bila na glavnim turističkim pravcima. Ušli smo slučajno, preumorni da tražimo nešto što preporučuju u turističkim vodičima i na internetu. Pili smo božanstveno bijelo vino, čudesna jela su izlazila na sto. Sporazumijevali smo se sa domaćinima na smiješnoj mješavini njemačkog, engleskog, italijanskog i srpskog.

Na kraju su nas zaustavili, prije nego što smo izašli u našu posljednju noć u ovom gradu i iz kuhinje iznijeli flašu sa žutim likerom. Htjeli su da se domaćinski oproste od egzotičnih gostiju sa Balkana. Nazdravili smo jedni drugima, niz grlo je klizio slatkogorki, pjenasti liker sa trunkom ukusa limunove kore. I pozdravili smo se sa svima, gazdom, šankericom, kuvaricom i dvojicom gostiju. Kao sa najrođenijima.

( Dragoslav Dedović (DW Beograd) )