Teško je Milu, nama još teže

Zaista je teško večeras kazati da svi možemo da se osjećamo bezbjedno. Moglo se tu naći više slučajnih prolaznika. Rat kriminalnih klanova ulazi u sve težu fazu i to stavlja državu pred dodatna iskušenja. Ipak, to je prateći problem ubrzanog civilizacijskog razvoja i siguran sam da će Crna Gora smoći snage da iskorijeni i taj problem”, kaže zabrinuti, ali i optimizmom nadahnuti kandidat Đukanović.

Teško je, dakle, Milu, a građanima je još teže. Kako tek da oni shvate da su gotovo svakodnevni obračuni Đukanovićevih partnera ili podržavalaca koji se u policijskim kartotekama ove države, ali i regiona, vode kao bezbjednosno interesantne osobe, rezultat civilizacijskog razvoja naše dežele, a ne tragična posljedica njegove politike koja je tijekom desetljeća srasla sa kriminalom i, kako to tvrde briselske birokrate, izbrisala granicu između podzemlja i vlasti.

Teško je bilo kandidatu M. Đ. i one noći, 27. maja 2004. godine, kada mu je javljeno da je pred redakcijom ubijen urednik i izdavač Duško Jovanović, štaviše treba vjerovati kako je u tom trenutku premijer pomislio da je takav gnusni zločin veliki udarac za naš civilizacijski razvoj, jer se brutalnom likvidacijom neistomišljenika i glavnog urednika zatire sloboda govora i izražavanja, što je temeljna vrijednost evroatlantskih zemalja ka kojima nas on uporno vodi, uprkos našem žestokom opiranju.

Kako je tek teško bilo Milu prije neku noć, kada su ga bezbjednosno interesantne osobe iz njegovih bezbjednosnih službi obavijestile da je pred kapijom Seada Sadikovića, jednog od najpoznatijih TV autora regiona, bačena bomba. Mora da je pomislio - moglo je biti slučajnih prolaznika. Recimo, Seadov sin je prošao kroz tu kapiju samo desetak minuta ranije. A sve zato što zarobljene institucije kandidata M. Đ. mjesecima ignorišu prijetnje našem novinaru čime, nesvjesno ili prije svjesno, podstiču ovakve naume svakog ko se, kao i veliki Milo, osjeti pogođen urađenim novinarskim prilogom i onda po njegovom javno saopštenom receptu “na tradicionalan način” krenu u obračun sa autorom neke izjave ili priloga.

Mora da je bilo teško kandidatu M. Đ. kada je, na omiljenoj Pink TV, baš te večeri shvatio koliko je sam doprinio nesigurnosti običnih građana desetinama svojih neodgovornih i opakih izjava kojima je podsticao nasilje prema slobodnim ljudima i kritičarima, tvrdeći da su miševi, monstrumi, neprijatelji, sramotni i frustrirani plaćenici, spreman da u svakoj prilici relativizacije napade na njih, uključujući i pomenuto ubistvo, opaskama o “civilizacijskom razvoju” ili “izolovanim incidentima”.

Teško je bilo tadašnjem premijeru M. Đ. kada se 2010. onoliko znojio pred kamerama TV B92 braneći lik i djelo Darka Šarića i njegovo pravo da kao svaki primjereni i pošteni građanin u zakonskoj proceduri dobije crnogorsko državljanstvo, iako je već tada u akciji “Balkanski ratnik” ista osoba bila osumnjičena, kasnije uhapšena, a onda i osuđena, kao vođa jednog od najvećih narko klanova u Evropi. Možda na kraju ispadne da je sve to bilo greškom jer je Vučićevo pravosuđe, organizovano po Đukanovićevoj formuli civilizacijskog razvoja, na pravom putu da oslobodi starijeg Šarića, čime bi se Crnoj Gori otvorila nova prilika da ga po ubrzanoj proceduri primi u svoja njedra i pridruži oslobođenom bratu, koga su pravosudni organi kandidata M.Đ. teško oklevetali tertirajući ga godinama kao perača para iz narko biznisa.

Teško je Milu, ali i nama, da zanemarimo činjenicu kako je kandidat Đukanović ocjenu o ugroženosti i istorijskom razvoju kao uzročniku ovakve bezbjednosne situacije saopštio baš na svojoj omiljenoj TV, koja je duže od dvije decenije upravo promoter nasilja, govora mržnje, lika i djela bezbjednosno interesantnih političara, kriminalaca, starleta i turbo-folk diva, koje nameće mladim naraštajima kao društveni uzor i model ponašanja.

“Više građana Crne Gore gleda Kristijana Golubovića dok spava nego vaš udarni Dnevnik”, slavodobitno mi je na jednom skupu govorio formalni vlasnik Pinka, opisujući na slikovit način suštinu Đukanovićeve državotvorne politike i istorijskog postignuća.

Zaista je tužan danas svaki građanin Montenegra kada uporedi svoju zemlju sa recimo Estonijom, u kojoj skoro da nema nezaposlenih, još manje narko klanova, nema mafijaških obračuna i likvidacija, nema kontroverznih investitora, nema korupcije, nema nesmjenjivih lidera, nema zarobljenih institucija, nema nepravde i nepotizma, već se istorijski razvoj temelji na ulaganju u znanje, inovacije, mali i srednji biznis. Tužno je zato čitati, u propagandnim biltenima kandidata M. Đ., kako nakon svega u Crnoj Gori ima 190.000 birača spremnih da, iz jednih ili drugih razloga, još jednom pognu glavu, zažmure i ponovo glasaju za “stabilnost i napredak” koji nas neminovno vode u “istorijski razvoj” kandidata pod magičnim brojem 7.

U pravu je Tarzan, samo se parapsihološkim fenomenima mogu objasniti takve odluke i ponašanja.

( Željko Ivanović )