Fetiš mjesta zločina

Ima 13 godina i prije neki dan je pitala može li da ide kod drugarice čija soba gleda na Vektru. “Da izvršiš uviđaj?” Jednostavno Da, ali glas u boji zainteresovanosti, nota entuzijazma. Sasvim drugačije od najčešćeg bezukusnog Da.

I ode dijete da s prozora nadzire epicentar prekomoračkog društvenog života, postbombaški matine. Bih u iskušenju da održim vaspitnu govoranciju o tome koliko je pogrešno zanimat se takvim stvarima, mir-ljubav umjesto primitivnih nagona za svjedočenjem crnjacima. Mladom mozgu objasniti da su kriminalni obračuni ekscesi u savremenoj civilizaciji, a tek ako živiš u glavnom gradu evropske države, u kvartu pored Uprave policije i nadređenog joj ministarstva. Ali kako to raditi dok padaju granate? Moglo bi to u predsjedničku kampanju, ko vidi fabrike čokolade, bazene što od Podgorice napraviše akva park, posao za 40 hiljada ljudi, marine abramović, gluv je za eksplozije. Moje dijete, srećom, ne treba tući da ne bude takvo.

Dakle, vijest o novoj bombi zatekla me je za kasom u prigradskoj prodavnici, između usaglašavanja sadržaja novčanika i kapaciteta za vraćanje kusura saznadoh da se nije kao obično samo čula eksplozija, nego se i zgrada zatresla.

Mama, zgrada se zatresla! Pa ostavi tinejdžerku samu kod kuće u predvečerje, prekomorački ratni druže.

Ili djevojku, ako ćemo nivo odraslosti mjeriti začuđujuće smirenom reakcijom na nešto što bi se u Americi moglo zvat terorizmom. Svega par dana ranije bila je druga priča. Oko pet ujutro probudilo me je drmusanje i, obavještenje koje prijeti da postane uobičajeno, prestravljeno “Bomba!”, zatim je došlo i sasvim originalno: “Ne čuješ topa”.

Odrastanje je odavno počelo, a i fetiš mjesta zločina. Sačekaš ćerku ispred škole, odvedeš je do svoje kancelarije preko puta da vidi šta je stradalo i upozna čika kojem je ispod prozora eksplodirao dinamit. Da je imala čas manje, vidjela bi i žutu traku. Mada, i ovo je kul!

Neke bombe se pamte precizno, ali šturo (lomljenje Granda, auto eksplozija nakon koje vozača gase radnice iz Volija, afterparti u Biglu, poslovni prostor kod hrama...), a kod drugih se fakti gube, ostaje romantika - šta god da je tada grunulo, stojala sam u ljetnju ponoć ispred otvorenog prozora, pričala telefonom; dijete vrišti iz sobe, prijateljica s druge strane žice takođe.

Naučiš da su sve značajne za rast i razvoj. Čim je roknulo pored vrtića u bloku usred dana, uvidjela sam da dijete dnevne bolje podnosi; ta “Bomba!” je nosila mnogo manje strave nego ranije noćne, stigosmo na pola puta do izlaska na terasu s najboljim pogledom.

Prođe od tada nešto vremena i detonacija, učimo da ih preživimo bez pitiesdija; sačekamo sa se dim raziđe i posmatramo predstavu. S jedne strane žute trake publika - gužva je, stoji se i na balkonima, dignute su roletne, povađeni telefoni, upaljene kamere - naspram pozornica - uniforme po skromnoj scenografiji evakuisane ulice; vozila hitne, vatrogasne, policije i poneko službeno auto. Znamo da će falit epiloga, crnogorskim organima reda može bit da ne rješavaju ovakve slučajeve. Zapravo se ništa ne dešava, puklo je i toliko, akcija je okončana mnogo prije nego što se dim razišao, ali triler je u vazduhu, nadrealni crnogorski crni triler, zbog kojeg poželiš da radi plava pilula režimske propagande. Da se šetajući oko privremeno zabranjene zone utješiš činjenicom da policajci više ne drame oko toga što ih slikaju, nego pedantno paze da je, ako su već u kadru, kapa na glavi, a ruke ni slučajno u džepovima.

U vrijeme bombardovanja iz stana u zgradi zvanoj devet Jugovića u sitne sate histerično sam zvala majku pošto je projektil sletio na komšijski Ljubović, da ubijem traumatičnu samoću fiksnom linijom. Moja prva bomba, najbliža tokomtromjesečne NATO demonstracije sile, bila sam tad na fakutetu.

Ona će ići da studira tamo gdje nema bombi, ali je spremamo za Raku.

( Ivana Novaković-Leković )