Sevilja - pod klobukom pečurke

Sevilja je za „tapase“, španske mezetluke, ono što je Leskovac za pljeskavicu. Tu ćete probati original. A i sve što prosječan turista očekuje od juga Španije - sunce, istorija, ljepota - ovdje je zastupljeno u izobilju

U Sevilju se autobusom sa autoputa ulazi desetak minuta. Sa obje strane široke avenije šepure se umivene vile u špansko-mavarskom stilu, crkvice, kule, palme. Prethodno smo prešli rijeku Gvadalkivir. Ona svoje ime duguje Mavrima jer u korijenu imena ima arapski izraz za veliku rijeku. Gvadalkivir dotakne Sevilju da bi se ustremio dalje na jug prema Atlantiku. To je jedina plovna rijeka u Španiji, a Sevilja je tačka do koje je rijeka plovna za morske brodove. Mada je okean samo osamdesetak kilometara udaljen, Sevilja je vreo grad. Jedan od najvrelijih u Evropi. Sreća da ovamo stižemo u oktobru, pa je temperatura u podne samo 27 stepeni.

Svuda po gradu su grbovi i zastave na kojima su dvije riječi NO i DO povezane osmicom. Ta šifra simboliše izreku Alfonsa X Učenog, kastiljskog kralja, koji je umro u Sevilji u egzilu, ostavljen od svih, pa i od svog sina Sanče, uzurpatora i nasljednika. Dešifrovan, ovaj zapis glasi: „Ona me nije ostavila“. Sevilja kao posljednja vjerna ljubavnica poraženog kralja. To je postala gradska zastava.

Trg Španije

Prije nego što se putnik posveti samom centru Sevilje, sa starim gradom koji je jedan od najvećih na svijetu, trebalo bi da posjeti Trg Španije, arhitektonski ansambl nastao 1929. povodom iberoameričke izložbe. U parku Marije Luize arhitekta Aníbal Gonzalez je stvorio ogroman trg sa monumentalnom polukružnom palatom koja kao da želi da zagrli prostor ispred sebe. Prečnik prostora sa kanalima i mostićima je 200 metara. A „zagrljaj“ bi trebalo da bude simbol povezanosti španske matice i bivših latinoameričkih kolonija. Tamo gdje se krug otvara jeste pravac u kojem se rijekom pa morem plovi za Ameriku. Sve što prosječan turista očekuje od juga Španije ovdje je zastupljeno u izobilju. Kitnjaste keramičke pločice u živim bojama, svodovi, lukovi, tornjevi. Ne treba stoga da čudi činjenica da su upravo to mjesto koristili holivudski režiseri kao što je Džordž Lukas. U Ratovima zvijezda II - napadu klonova Trg Španije se, digitalno obrađen, 2002. godine obreo na planeti Nabu. Četrdeset godina ranije je kultni film Lorens od Arabije takođe iskoristio Trg Španije za neke ključne scene. Saša Baron Koen, poznatiji kao Borat, je u svom scenariju za urnebesnu komediju Diktator takođe dobar dio scena smjestio ovdje. Kada se čovjek dovoljno nauživa atmosfere na seviljskoj planeti Nabu, red je da se uputi ka centru.

Šetnja Seviljom

Muriljovim parkom dolazi se do gradskih zidina. Bartolomeo Muriljo, rođen u Sevilji, je u XVII vijeku bio barokni slikar poznat i tražen širom Evrope. A usred parka - spomenik Kristiforu Kolumbu. On je upravo u Sevilji pripremao svoje drugo prekookeansko putovanje koje će promijeniti svijet. Park se sa lijeve strane zove Alkasar, u njemu je smještena seviljska kraljevska rezidencija.

Najzad zalazimo u splet starogradskih ulica. Neke od njih su zaštićene od sunca platnima razapetim preko ulice, od zgrade do zgrade. U takvim ulicama je boravak najugodniji, jer je andaluzijsko sunce i u ranu jesen nemilosrdno.

U samom centru je Katedrala, čija je gradnja započeta 1401, a gradili su je više od jednog vijeka. Od 1901. su tu i Kolumbovi posmrtni ostaci, mada se više gradova prepiralo oko toga gdje je zaista njegov grob. Genetskom analizom 2006. je utvrđeno da tih 150 grama kostiju u seviljskoj Katedrali zaista potiču od slavnog moreplovca. Gdje je ostatak još se ne zna.

Sevilja je rodno mjesto niza veoma značajnih ličnosti. Među njima su generali, admirali, vicekraljevi prekomorskih posjeda. Amerigo Vespući i Ferdinand Magelan su odavde planirali svoja putovanja po globusu. Karta svijeta koju je u Sevilji prije četiri vijeka sačinio čuveni kartograf Alonso de Santa Kruz i sama je prevalila dug put i nalazi se u Kraljevskoj biblioteci u Stokholmu.

Sjećanje na Išbiliju

Ali tu je i Džabir ibn Aflah, matematičar i astronom iz XII vijeka čija su djela bila prevedena na latinski - njegova evropska slava potvrđuje da je Sevilja jednom bila biser u kruni mavarskih, muslimanskih vladara. Naposljetku, ime Sevilja je mavarska verzija naziva područja Hispalis koje su oni osvojili 712. godine. Mavarski vladari su ga nazvali Išbilija - a onda se vremenom lokalnim narječjem zakotrljalo - Sevilja.

Kastiljski kralj Ferdinand III slavodobitno je ušao u Sevilju novembra 1248. I od tada je grad u katoličkom kulturnom krugu. S vremenom je područje napustilo 300.000 muslimana, pa su njihove majstore katolički kraljevi dovodili iz Granade kada su htjeli da naprave nešto zaista lijepo.

Istinski procvat pod hrišćanskom vlašću grad doživljava nakon otkrića Amerike. Seviljska luka je dva vijeka posjedovala monopol na trgovinu sa prekomorskim posjedima što je gradu donijelo dotad neviđeno blagostanje. Sevilja se jednom pogrešno izjasnila za Habzburge kao nasljednike španske krune, a u Ratu za špansko nasljeđe je pobedila protivnička strana - dinastija Burbona. Luka Kadiz je bila na toj strani, monopol je oduzet Sevilji i predat u ruke Kadiza. Tako je počela stagnacija. Zlatno doba je nepovratno prošlo.

Pečurka zvana Metropol Parasol

Kada se čovjek umori od toliko istorije koja je u centru Sevilje na svakom koraku, može da se zadrži na trgu Enkarnacija i da se čudom načudi hibridnoj konstrukciji od drveta, betona i čelika koja se nadvila nad Kalje Imahen, ulicu koja prije tog prizora izgleda kao živa ulica normalnog evropskog grada. Metropol Parasol je najbolje opisati kao bijelu meduzu koja je zakoračila preko ulice i telom napravila ogromnu tendu. Dužina od 150 metara i širina od 70, a visina od nekih 26 metara učinili su ovaj smjeli arhitektonski poduhvat najvećom drvenom kontrukcijom na svijetu. Domaće stanovništvo građevinu zove „Las Setas“ - pečurke. Pošto je Metropol Parasol vrlo brzo u svijetu postao znak raspoznavanja Sevilje, utihle su oštre debate o tome da li treba usred takvog grada podići nešto, što liči na suncobrane svemirskog broda.

Arhitekta je bio Njemac iz Berlina, Jirgen Majer, koji je pobijedio sa svojim projektom u konkurenciji od 800 nacrta iz cijelog svijeta.

Mogu da zamislim momke i djevojke u Sevilji koji svoje večernje „sudare“ dogovaraju „kod pečurki“.

Seviljski mezetluci

Tapa na španskom znači „poklopac“, „pokrivanje“. Čuveni španski mezetluci su nastali u Sevilji. A to znači, ako ste bili u Sevilji, a niste probali „tapase“ onda je to kao da ste bili u Leskovcu a niste probali pljeku. Vođeni tom mišlju lutali smo centrom, stalno zastajkujući kraj neke lijepe kuće, divnog dvorišta, ljupkog trga. Jedni kažu da je kastiljski kralj Alfons X, onaj isti učeni i usamljeni vladar, bio nešto slab pa je morao da češće jede manje zalogaje uz gutljaj vina. A kada je od toga prezdravio, zapovijedio je podanicima da se uz čašu vina uvijek pojede poneki zalogaj. Drugi kažu da su gazde u krčmama pokrivale podmetačem čaše. Da promaja ne bi odnela takve poklopce, oni su ih pritiskali sa nešto maslina. Treći pak kažu da je parče hleba na čaši vina krčmarima služilo kao odbrana vina od dosadnih mušica. Poslije su na hljeb dodali pršutu ili sardelu. Ima i onih koji kažu da su španski seljaci pravili češće pauze na suncu i jeli spremljene male obroke. Kako god, u pionirskom gradu španskih mezetluka pronašli smo bar La Pasahe - Pasaž. Tu smo, već sklonjeni u popodnevnu sjenku, usred lijepe baštice naručili nasumice sa karte. Na sto su izašle veličanstvene kreacije sa tunjevinom, lososom, maslinama, sjeckanim povrćem. Rijetko kada je čaša bijelog vina uspjela da zaokruži dan u jednom gradu, kao ta čaša uz mezetluke u Sevilji.

Onda smo još jednom obišli centar, stalno tražeći drukčije pravce kretanja. Sjeli smo u park sa džinovskim drvećem, da uoči odlaska još malo osluškujemo muziku španskog jezika, ispresjecanu svim jezicima svijeta. Veliko sunce nad Seviljom se nakosilo.

Zemlja koja jednom bješe čovjek

Gledao sam džinovsko korijenje drveta kojem nisam znao ime i pomislio da je ono ovdje bilo mnogo prije mene, da će biti tu i poslije.

U ovom gradu je to isto drveće sigurno gledao i Visente Aleksandre, pjesnik koji je ovdje rođen i koji je 1977. dobio Nobelovu nagradu za književnost. U pjesmi Mrtvac on je zapisao:

„Lijep, prozračan život jednog stabla, nastanjenog na Istoj zemlji koja jednom bješe čovjek“.

Podignem pogled sa korijenja prema nebu i učini mi se da iznad Sevilje u jednom jedinom oblačku, bolje rečeno tragu oblačka, prepoznajem nečije lice.

Galerija

( Dragoslav Dedović (DW Beograd) )