Gastarbajteri koji sanjaju budućnost, a jedva se bore i sa sadašnošću

U Nikšićkom pozorištu je, kada je Crna Gora u pitanju, premijerno izvedena predstava „Hor bečkih dečaka“, koju je po tekstu Miroljuba Nedovića, adaptirao i režirao Irfan Mensur.

U komediji, koja govori o gasterbajterima koji u jednom podrumu u Beču “sanjaju budućnost, a jedva uspijevaju da se izbore sa sadašnjošću” i koja je samo prošle godine izvedena 50 puta, pored Mensura, igraju i Predrag Ejdus i Slobodan Boda Ninković.

Aca (Ejdus) i Vule (Mensur) pokušavaju da u jednom bečkom podrumu, bez prozora i dnevnog svjetla, sa TV i radijom koji su na izdisaju, krevetom koji na smjenu koriste, i pacovima, odsanjaju gastarbajterski san, a Džoni (Ninković), koji je već “prekaljeni gastarbajter druge generacije” zadužen je za “improvizaciju bolje budućnosti” i zemljacima pomaže da se snađu u tuđini.

“Kada nam je Irfan ovo predložio da radimo odmah smo shvatili da je to jedna lijepa materija kojom se možemo poigravati, jedna tužno - smiješna priča koja se tiče naše savremenosti, našeg stanja duha, socijalnog i političkog, tako da uopšte nijesmo pretjerano teoretisali nego smo krenuli u praktičan rad”, kazao je Ejdus, zadovoljan što je predstava i kod nikšićke publike pobrala simpatije.

“Irfan nam je u pet rečenica objasnio šta hoće, mi sve to shvatili, jako lijepo radili i igramo je sa velikim zadovoljstvom. Ovo je predstava, a ja takve najviše volim, za jedan širok dijapazon publike. Nikada nijesam volio, čak ni dobre predstave, sa zanimljivim rješenjima, da su hermetične i da je to materijal za jedan uži krug ljudi, bez obzira koliko će oni biti ili oduševljeni ili razočarani”, kazao je Ejdus.

Publici, ističe on, ne treba povlađivati i pružati im neke banalnosti, već se treba držati visokih estetskih, vizuelnih i igračkih kriterijuma, ali zato ni glumci ni reditelji ne smiju “ići protiv publike” i pružiti nešto što je rezervisano samo za “odabrane”.

“Dirigent” predstave, Irfan Mensur, kazao je da je riječ o “tragikomičnoj priči o ljudima koji se nalaze u tranzicionom tunelu iz koga ne vide izlaz”.

“Ova priča je tužno-smiješna jer ti ljudi, koji su otišli da negdje vani, pred kraj radnog života nešto zarade i nađu svoje mjesto pod suncem, vjeruju da šansa za njih postoji. Nažalost, i tamo su poniženi - finansijski, poslovno, i moralno. Poniženi su kao ljudi i kao nacija, jer oni su tamo, u stvari, ljudi trećeg reda”, kazao je Mensur.

Upravo zbog tog “osjećaja poniženja” jedan od gastarbajtera (Aca) odlučuje da se nakon uzaludno protaćene godine vrati kući iako je svjestan da ga tamo čeka, kada su finansije u pitanju, jedno veliko “ništa”. Ali, ono što je najvažnije, tamo ima porodicu i on bez nje, i tog “ništa”, ne može.

“Ovo je emotivna i sjetna priča”, kazao je Ninković.

Ali, i priča koja publiku nasmije i natjera na razmišljanje. Pored smijeha, ostane onaj gorak ukus u ustima, upravo zbog tog “ništa” koje je ostalo mnogima u zemljama tranzicije i one “knjige utisaka pored kontejnera”.

( Svetlana Mandić )