Čedovište: Najviše radim iluzije i u tome uživam

Prva interaktivna izložba body art umjetnice Čedovište biće organizovana 29. novembra u Dvorcu Petrovića od 20 časova. Umjetnica koja već nekoliko godina svojim radovima na društvenim mrežama osvaja publiku, sad će se kroz radove predstaviti publici na drugačiji način. Čedovište koje umjesto platna za oslikavanje koristi najčešće svoje tijelo, ovoga puta imaće modele, a izložbu priprema već nekoliko mjeseci.

Kako kaže, početak bavljenja body artom bio je težak, ali su vremenom njeni radovi postajali sve bolji i bolji. Trudila se da kroz iscrtavanje isproba različite tehnike. Nakon Podgorice, svoje iluzije predstaviće i u Berlinu, a više o izložbama i svojoj karijeri Čedovište priča za Magazin...

S obzirom na to da ćeš u petak imati prvu interaktivnu izložbu, kako je uopšte osmišljen njen koncept?

Upravo je akcenat stavljen na interaktivnost. Ljudi su uglavnom do sada imali prilike da se susrijeću sa mojim radovima samo preko fotografija i zbog toga se ideja ljudi da vide kako to zapravo izgleda uživo učinila kao jako primamljiva. Najviše radim iluzije, pa je izložba osmišljena upravo da prikaže kako nastaju takvi radovi i kako oni mijenjaju svoju dimenziju u prostoru u zavisnosti od osvijetljenja, ugla posmatranja, položaja tijela i pozadine. Primijetila sam kroz pitanja koja mi ljudi postavljuju da im je uglavnom nejasno kako je nešto nacrtano. Ono što posmatranje modela uživo daje, a što fotografija, ni video često ne mogu, jeste uvid u to da dobru iluziju u ovoj vrsti umjetnosti ne čini samo crtež nego i prostor u kom se on nalazi.

Koliko ćeš modela ćeš oslikati na izložbi i hoće li među njima biti neki radovi koje do sada nijesi predstavila na društvenim mrežama?

Za izložbu sam odlučila da oslikam osam modela, što je najveći broj koji mislim da sama mogu postići s obzirom na kompleksnost radova. Čak bih željela da ih je više, ali je samo jednu iluziju uraditi jako iscrpljujuće, a ne tek osam njih. Radovi će biti kombinacija nekih potpuno novih ideja i transformacija nekih iluzija koje sam do sada radila. Navikla sam da oslikavam svoje lice, ali za izložbu će biti drugačiji koncept, pa će lica biti najmanje oslikana u odnosu na ostatak tijela modela.

Sve radove koje budeš predstavila te večeri moraćeš da oslikaš, koliko će ti vremena biti potrebno da izložbu pripremiš i koliko je teško naći modele koji su spremni da učestvuju u ovakvim projektima? Koliko ti je uopšte potrebno vremena za jedan rad?

Priprema izložbe traje već nekoliko mjeseci. Bilo je potrebno osmisliti i uraditi skice svih osam iluzija. Zatim sam morala naručiti posebne boje koje ću koristi za tu priliku, koje se ne razmazuju trenjem i ne skidaju vodom. Rad na jednoj iluziji je dugotrajan proces. Samo je za jedan rad potrebno od pet do osam sati, dok u ovoj situaciji imam osam modela. Ono što će ljudi moći da vide na izložbi pripremaću tri dana bez prestanka. Zbog toga radim sa posebnim bojama, da bi modeli mogli normalno da funkcionisu bez straha da će obirisati to što je nacrtano nekoliko dana ranije. Sve to zahtijeva detaljnu organizaciju, dogovor sa modelima kad se radi koja iluzija i slično. Modele sam počela tražiti na vrijeme, jer sam očekivala da u našoj sredini odziv za takav projekat ne može biti veliki zbog same prirode izložbe. Kako bi radovi bili upečatljiviji i zanimljivji posmatračima, odlučila sam se za full-body art, koji je posebno fokusiran na grudi i stomak, što je bila otežavajuća okolnost pri odabiru modela. Zbog pozicije iluzija, muški modeli su bili bolje rješenje nije ih bilo lako pronaći.

Da li isključivo uživaš dok stvaraš čedovišta ili se među tvojim radovima nekad nalaze i ne toliko čudni i neobični likovi?

Sama riječ “čedovište” zbunjujuća je i ljudi misle da je to nekakva izvedenica od riječi “čudovište”. Zapravo, ona to i jeste, ali u potpuno drugom kontekstu. Naime, to stalno ponavljam, ‘čedovište’ je riječ koju sam otkrila kroz knjigu Irene Tiodorović ‘Slatka mala čedovišta’ a koju je ilustrovao genijalni čika Bob Živković. ‘Čedovište’ je komičan način predstavljanja djeteta koje je nečije milo čedo, ali je čudovište koje je toliko zahtijevno da je to strašno. Mene su tako zvali kao dijete i zbog toga sam se odlučila na taj naziv a, ne zbog tematike koju biram za radove. Kad je odabir tema u pitanju, najviše radim iluzije i u tome najviše uživam. To jedan poseban, drugačiji izraz, koji zbunjuje i koji od posmatrača zahtijeva dublju analizu, jer nije sve tako jasno i očigledno. Često ni značenje ni poruka iza takvih radova nisu jasni, jer su jako podložni ličnim asocijacijama, pa svako vidi ono što (ne)želi. Kada se među mojim radovima nađe neki, ne baš čudan lik, onda to znači da radim tematski rad, najčešće po želji klijenta, i takvi radovi mi jesu dragi, ali za mene nikad neće imati težinu kao iluzije.

U svijetu se odavno organizuju razna takmičenja u body artu, koliko je ovaj umjetnički izražaj uopšte cijenjen kod nas?

Iskreno nisam sigurna koliko je body art cijenjen kod nas kao umjetnost, jer prosto nije toliko zastupljen. Ljudi koji znaju šta radim uglavnom tome pristupaju sa oduševljenjem, puni su podrške i divni. Ima i onih koji misle da nisam normalna i da su to ‘đa’olje rabote’ jer- zašto da ne, meni to djeluje kao sasvim logično objašnjenje. Šalu na stranu, istina je prije da smo puni predrasuda, prema umjetnicima, prema ljudima koji ne razumiju umjetnost, prema onima koji je razumiju. Mislim da će se umjetnost mnogo više cijeniti onda kad je oslobodimo ličnih očekivanja o tome kakva umjetnost treba da je, kako neko treba da stvara, kakva umjetnost treba da se voli, a kakva ne, i kad stvarno doživimo ono da ‘ukusi se razlikuju’, ali ne da bi opravdali svoje stavove, nego jer je to zaista tako i jer imamo poštovanja prema ljudima oko nas.

Kad počneš da crtaš imaš li jasnu sliku u glavi kakav će tvoj rad biti ili dok oslikavaš puštaš da te mašta vodi?

Uglavnom imam neki plan. U suštini, za iluzije je bolje kada je ideja jasnija jer one zahtijevaju veliku preciznost, i ako se i najmanji dio ne uklopi kako treba, cijela forma djeluje neskladno i kao da nešto nedostaje. Težim hiperrealizmu, to zahtijeva dobro pozicioniranje elemenata, sklad dimenzija kao i pravilno postavljanje sijenki. Kad razmišljam o nekom radu koji bih nacrtala, često mi djeluje mnogo jednostavnije nego što zapravo jeste i kad krenem da crtam, moram da u hodu mijenjam ideju i onda djeluje kao da je taj rad nastao spontano, a zapravo je nestao kao rezultat pogrešne procjene, ali ima neke spontanosti i u tome valjda.

S obzirom na to da nijesi oslikavanje bodi art učila ni od koga već si kroz razne tutorijale sticala znanje, koliko ti je zbog toga bilo teže da se obučiš i na kraju i probiješ da ljudi znaju za tebe?

U periodu kada sam počela sa svojim stvaranjem, poslednje što mi je padalo na pamet je bilo da će to na neki način da mi postane zanimanje. Sve što sam stvarala, stvarala sam iz čistog uživanja. Vremenom, radovi su postajali sve bolji i bolji. Isprobavala sam različite tehnike kako bih uspjela da nacrtam ono što sam zamislila i što god sam radila, radila sam najbolje što sam mogla u datom trenutku, bez želje da od toga napravim karijeru. Kada radite svakog dana ono što volite, kvalitet će morati da ispliva, iako se mnogima čini da je to nemoguće. Početak je uvijek težak, ali kada se osvrnete i pogledate odakle ste počeli, shvatite da svaki pomak, koliko beznačajno vam izgledao, dovede do toga da se usavršite. Ovo je važno jer mislim da se rad i trud uvijek isplate i da nas ni jedna okolnost ne može sputati koliko mi sami sebe možemo. Samo je bitno pravilno postaviti ciljeve, jer je velika razlika između onog cilja u kom želite da što veći broj ljudi zna za vas po svaku cijenu, i onog cilja gdje vam nije bitno ko će znati za vaš rad već samo želite da to što stvarate bude u potpunosti ispunjeno vašim najsavršenijim izrazom koji ste u tom trenutku u mogućnosti da pružite. Kad imate cilj da stvorite nešto bolje od onoga što ste stvorili juče, da ostvarite zamisao koja vam se dugo čini nedostižna, kad vjerujete u sebe čak i kad vam ne ide od ruke, kad osjećate ponos, ali uspijete da zadržite skromnost jer znate da još imate prostora da napredujete, onda ste na pravom putu.

Izložba koja će se desiti u Podgorici 29. novembra uvod je u priču koja izlazi iz okvira naše države. Naime, imaćeš priliku da se predstaviš i publici u Berlinu. Kako je uopšte došlo do toga da dobiješ poziv da se sa svojim radovima predstaviš i njihovoj publici?

Izložba u Podgorici, a zatim i izložba u Berlinu koja je planirana za decembar, dešavaju se zahvaljujući After Dark konceptu koji u svijetu sprovodi pod pokroviteljstvom Jegermeristera. Početna zamisao je bila da izložba bude samo u Podgorici, ali kako se organizatorima cijelog After Dark koncepta dopalo to što radim pozvali su me da budem njihov gost u Berlinu i tamo predstavim svoje radove. Mislim da je to najveće priznanje koje sam do sada dobila za ovo što radim i bas sam uzbuđena zbog toga.

Na klijentima koji žele masku za maskembal ne crtam iluzije

Ima li onih koji se javljaju da pred neki maskenbal od njih napraviš čedovište?

Često radim maske za klijente, ali na klijentima ne crtam iluzije, jer za to ne bude dovoljno vremena, zato se ljudi odluče na neku jednostavniju, ali efektnu transformaciju. U tim situacijama iluziju i realizam zamjenjuju likovi za koje nije ni poenta da izgledaju kao da stvarno postoje. Uglavnom pustim ljude da izaberu što žele da im nacrtam i trudim se da ne utičem previše na taj izbor.

( Marija Vasić )