Rajner Hes: Teško je objasniti kakav je osjećaj biti unuk komandanta Aušvica
„Problem u mojoj porodici je bio što fašizam nije skrivan već glorifikovan", kazao je autor knjige „Nasljedstvo komandanta“
Tribina pod nazivom „Razvoj kulture sjećanja“, a u organizaciji Monitorovog centra za medije i demokratiju, uz saradnju sa Nezavisnim dnevnikom „Vijesti“ i EU Info Centrom održana je večeras, a glavni gost bio je Rajner Hes, autor knjige „Nasljedstvo komandanta“ i unuk ozloglašenog Rudolfa Hesa, komandanta Koncentracionog logora Aušvic.
„Rajner Hes je čovjek koji je cijeli svoj život posvetio upravo ovoj temi - Razvoj kulture sjećanja. Iz razgovora sa njim izvlači se samo jedan zaključak, da se suočavanje sa prošlošću nikada ne završava. Rajner Hes cijeli svoj život živi kao unuk masovnog ubice, koji je pobio milione ljudi. Zamislite kako je teško nositi to ime koje odmah asocira na slike Aušvica, milione muškaraca, žena i djece koji su ubijeni u najužasnijem logoru koji je ikada postojao“, najavila je glavnog gosta Nina Vujačić, izvršna urednica ND Vijesti, koja je ujedno i bila zadužena za priređivanje crnogorskog izdanja knjige „Nasljedstvo komandata“.
„Teško je objasniti kakav je osjećaj biti unuk nekoga takvog, sa druge strane dobar je osjećaj boriti se protiv fašizma koji trenutno raste širom Evrope“, kazao je Hes, koji putuje širom svijeta i govori o zlodjelima koje je njegov djeda počinio, a naročito u školama u Njemačkoj.
Upravo tokom tih predavanja je shvatio da je razlog zbog kojeg je fašizam posljednjih godina ponovo ojačao, nedovoljno edukacije.
Rješenje je, kaže, u otvorenom razgovoru i međusobnom razumijevanju.
„Problem u mojoj porodici je bio što fašizam nije skrivan već glorifikovan. Moji roditelji su glorifikovali ono što je moj djeda uradio, govorili su da je bio dobar vojnik, dobar otac... To na kraju ne funkcioniše. To nije funkcionisalo kod mene“, ističe Hes, koji je sa 15 godina napustio porodicu i od tada nema kontakt sa njima.
„Tetka mog djede je izvršila samoubistvo 1989. i do tog dana je vjerovala su Jevreji morali da budu ubijeni... Sarkazam u vezi sa njenim samoubistvom je što je sahranjena na jevrejskom groblju u Vašingtonu. To je zaista grozno. Pokušavao sam tri godine da je sklonim odatle, ali Jevreji kažu da svako može biti sahranjen na njihovom groblju. Idem tamo, posjećujem je i nekada radim glupe stvari. Posljednji put sam označio njen grob kako bi znali da tu leži nacista“, otkrio je on.
U okviru tribine govorili su i Aleksandar Reljić reditelj i autor filma „Unuk“ iz Srbije, Daliborka Uljarević izvršna direktorica CGO, ali i Simone Boersma, članica Upravnog odbora fondacije „Footsteps“ iz Holandije.
„Ono što sam primijetila je da se u posljednje vrijeme samo čitaju naslovi na online platformama i u medijama, bez razmišljanja o posljedicama, vrlo površno... Netolerancija raste, ne samo kada su religije u pitanju već i seksualna orijentacija i mislim da su to, za nas kao fondaciju, bitne tačke na kojima treba raditi“, ispričala je Boersma, koja promoviše knjigu sa Hesom.
Ona ima i svoj projekat čiji je cilj približavanje i otkrivanje javnosti slučaj djece koja su rođena u logorima, poput onih u Indoneziji, a zatim prebacivana u druge kampove, gdje su izgladnjivana i tučena...
Saradnju sa Hesom ostvario je i Reljić koji je snimio dokumentarni film o ovom Njemcu, pod nazivom „Unuk“ iako insistira da se koristi originalna riječ „Enkel“.
„Ta riječ najbolje govori o onome šta je Rajner, jer šta god on u životu radio i čime se god bavio, on će uvijek biti biti isključivo unuk. Film je zapravo o Rajneru i njegovom odnosu sa sada već preminulom, Evom Mozes koja je preživjela logorm a koja je njega simbolično usvojila kao svog unuka. Oni su imali zajednički cilj, a to je bila borba protiv nacizma, antisemitizma...“, pojasnio je režiser, koji trenutno radi dokumentarac “Mamula all inclusive” koji je motivisan pričom o transformaciji bokeljske tvrđave Mamula, na ostrvu Lastavica, iz nekadašnjeg koncentracionog logora u luksuzni hotelski rizort.
Uljarević se tokom svog dijela prisjetila svoje posjete Aušvica i prenijela najjače utiske koje je sa sobom ponijela.
„Iako sam voljela istoriju, do samog odlaska tamo nisam imala razmjere o tome šta se tamo dešavalo, jer mi to učimo kroz brojke, okvirno... Potpuno je drugačije kada posjetite neka mjesta i doživite to lično. Dvije stvari pamtim, jedno je ta kuća koja je u krugu samog koncentracionog logora i nedaleko od nje su se dešavali najstrašni zločini... Rajnerov djeda je u tom okruženju živio sa svojom porodicom i nije vidio ništa loše u tome da njegova djeca odrastaju tu.“, pojašnjava ona.
„U jednoj sceni u filmu Rajner objašnjava da je njegova baba naručivala, kao dostavu brze hrane, svakoga dana da joj dovedu djecu koja će biti okupana i presvučena da bi se tog dana igrala sa njenom djecom, a nakon toga su završavala u gasnim komorama. To je nešto što ne možete pročitati u udžbenicima“, dodaje Uljarević.
Druga stvar koja je na nju ostavila snažan utisak je papir sa računicom koliko je zatvorenik trošio na hranu, a koliko je donosio, kako oduzimanjem ličnih stvari, tako i radom u logoru.
Uljarević je iskoristila priliku i da ukaže na probleme sa negiranjem zločina u Crnoj Gori i regionu.
„Nama su puna usta antifašizma. Prošla godina je bila godina kada se najviše o tome pričalo... Bilo bi divno da je to zaista tako, ako imamo antifašizam i istovremeno mjesta stradanja antifašista koja se pretvaraju u kazino i luksuzne hotele“, istakla je ona.
Projekat je podržan kroz program podrške organizacijama civilnog društva, u okviru projekta Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije – podrška REKOM-u koji podržava Evropska Unija.
( Mirela Zogović )