Odlazak dobrog čovjeka
Nikad nije iznevjerio Boban Aleksić ni svoju publiku ni svoje kolege. Nikad se nije žalio, ni na život, ni na druge. Živio je, kako divno reče Siniša Bjeković, za svoju familiju, svoju muziku i svoje prijatelje
Ljubitelji muzike u Crnoj Gori, bukvalno svih žanrova ljubitelji u bukvalno cijeloj Crnoj Gori tugovali su unisono prošle nedjelje, kada su 25. novembra čuli vijest o smrti Borislava Bobana Aleksića, koji je, ispraćen ogromnim brojem ljudi na podgoričkim Čepurcima, sahranjen uz tugu, nevjericu i šok zbog njegovog naglog i preranog odlaska sa ovog lijepog i nemirnog vilajeta crnogorskog.
U prepunom DODEST-u prekjuče je održana komemoracija, i opet zajednička tišina u užasnom bolu kada pratite prijatelja, i zajednički tugujete za nekim zaista posebnim. U ime KIC-a „Budo Tomović“, gdje je Aleksić i počeo svoje bavljenje muzikom, od Bobana se oprostio Šukrija Žuti Serhatlić, njegov kum i kolega u narodnom orkestru, dirljivo i emotivno evocirajući uspomene na godine provedene u muzici i istinskom prijateljstvu.
Pored Serhatlića od Bobana Aleksića su se, jednako slijedeći ogromni bol i pijetet oprostili i Vili Ferdinandi, violinista sa kojim je Boban decenijama svirao u Simfonijskom orkestru TV CG, te Siniša Bjeković u ime familije.
I narodni orkestar, i kamerna muzika, i simfonijski orkestar TV CG sve do njegovog gašenja 2006. godine, i Crnogorski kamerni orkestar u kojem je Boban Aleksić bio jedan od vodećih ljudi, i džez kvartet sa Ferdinandijem, Šulem Jovovićem i Zlatkom Babanom, i gudački kvintet sa Igorom Perazićem koji nas je jednako naglo i nepravedno napustio, i razni ansambli u kojima je zvuk njegovog kontrabasa davao onu tonsku i harmonsku potporu i stabilnost, basovu liniju koja sve to objedinjuje i zaokružuje, drži na okupu... sve je to bio prostor i vrijeme i muzika koja se sa Bobanom Aleksićem mogla dijeliti i davati uz uživanje i nesebičnost, lišena svakog egoizma i prepotencije, lišena sujete i svih onim tamnih strana ljudske prirode koje su mu bile apsolutno - nepoznate.
Podsjetio je Vili Ferdinandi na šezdesete godine prošlog vijeka kada Purko Aleksić, Bobanov otac i jedan od najistaknutijih crnogorskih muzičara ikada, dolazi sa djecom iz Beograda u svoju rodnu zemlju, i kada svoje sinove Bobana i Sašu od njihovih tinejdžerskih dana (pre)daje muzici bezrezervno i toplo, strog kao šef i roditelj, nježan i duhovit, cijenjen i rado slušan svuda. Učili su Boban i Saša od najboljeg, zadržavajući uz svu muziku i onu crtu ljudskosti i čojstva koja se ne predaje kad je teško, koja se ne udvisuje čak i kada ima prava i razloga, koja ostaje skromna i u trenucima najvećih uspjeha. Snimao je Boban puno za Radio i Televiziju, i sa velikim imenima narodne muzike poput Ksenije Cicvarić, i sa poznatim dirigentima i solistima klasične muzike, jednako profesionalan i kad svira „ozbiljnu“ muziku i staropodgoričke pjesme, i kad, poput ljetošnjeg koncerta u Kvartetu Basonegro sa Mićkom Belevićem i mlađim kolegama u Ministarstvu kulture svira The Pink Elephant i Trič trač polku u lucidnom aranžmanu za četiri kontrabasa.
Kao predsjednik i direktor i muzičar Crnogorskog kamernog orkestra, koji je u formi NVO(rkestra) punio sale tokom 2006. i 2007. godine, zaslužan je za mnoge premijerne programe koje je publika crnogorska čula prvi put, i koje su, nakon gašenja Simfonijskog orkestra TV CG, Boban Aleksić i njegove kolege svirali posve volonterski, trudeći se da održe kontinuitet klasične muzike kao jedini ansambl koji brani svoju profesiju i svoje ime, svoju publiku. Nikad nije iznevjerio Boban Aleksić ni svoju publiku ni svoje kolege. Nikad se nije žalio, ni na život, ni na druge. Živio je, kako divno reče Siniša Bjeković, za svoju familiju, svoju muziku i svoje prijatelje. Vili Ferdinandi podsjeća na komemoraciji da je Boban svoju najveću ljubav Snežanu upoznao dok su zajedno pjevali u horu „Stanko Dragojević“... i tu je muzika, kroz prste sudbine i ljubavi bila divna i presudna stavka u njegovom životu, a sinovi Filip, Igor i Feđa, te unuk Kosta, i brat Saša bili i ostali najveće blago čovjeka čije je srce zaista kucalo za sve. I koji bi ostavio sve i išao da pomogne tamo gdje treba. I koji je znao i da utješi i ohrabri i nasmije, besprijekoran i kao džentlmen i najfiniji gradski šmeker, koji sa jednakom strašću i sjajem u očima priča o svom kontrabasu i svojoj džez bas gitari, koji će uživati u svakom finom parčetu drveta koje će on kasnije sa Vilijem već upotrijebiti u gudačke svrhe, a koji je muzici prilazio i kroz zvuk i kroz alate da taj zvuk bude još savršeniji. Savršen, poput njegovog osmijeha, uvijek razoružavajuće iskrenog i lijepog, onog osmijeha koji zbilja vraća vjeru u ljude i najfinije niti koje samo pravi prijatelj može dati.
Boban Aleksić je to svakako najbolje znao. I zato ćemo tugovati, jer smo njegovim odlaskom svi puno izgubili. I zato nam već sada tako užasno nedostaje.
( Tijana Jovović )