Radovan je prvi put postao otac u 61. godini, danas uživa u velikoj porodici
Nakon dugogodišnje bezuspješne borbe za potomstvo i dizanja ruku, 72-godišnji Nikšićanin sada uživa u velikoj porodici i djeci koju podiže sa tridesetak godina mlađom suprugom
Iako je dogurao do penzije i poznih godina, za Radovana Vulanovića život je praktično tek počeo. U 61. godini u naručje je uzeo svoje prvo dijete.
"Tatinu. Dao sam joj to ime jer je ona meni dala ime tata. Tek sam osjetio dječiju radost kad je dijete počelo da me dodiruje rukama po licu", priča za TV Vijesti Radovan Vulanović.
Tatina ga je osokolila, pa je brzo dobila društvo- sestru Rosu i braću Bogdana i Vidoja. Radovan, ipak, kaže da ima petoro djece, jer pastorka Bora ni po čemu ne odvaja i s ponosom kaže da je najstariji sin najbolji đak. Punu kuću potomaka nije mogao ni da sanja.
"Bio sam u braku 28 godina i nismo imali djece. Bez žene sam ostao kad je imala 46 godina i ja sam mislio da se neću ženiti više, ali sve je u božijim rukama. Za rednih pet slava 4 krštenja. Kolike su to emocije? Pa, to me vratilo."
I dalo novu snagu inače vrijednim rukama koje cio život nešto stvaraju. Braća Vulanović u Nikšiću i šire poznati su po svom umjetničkom daru, a Radovan koji pravi ikone i ukrase od drveta, na imanju u selu Laz bavi se poljoprivredom jer ne dozvoljava da djeca u bilo čemu oskudijevaju. Ostale obaveze prepušta tridesetak godina mlađoj supruzi.
"Što se tiče škole, to bolje može supruga. A meni lakše pada kad odem, pa nešto fizički radim i znam da to privrjeđuje mojoj porodici. Vazda treba nešto raditi i ne gledati tuđa posla", kaže Radovan.
Tome uči i djecu, za koju kaže da su vrijedna i da su naslijedila njegov dar za crtanje. Pet puta godišnje raduju se posjeti manastirima.
"Sa djecom volim da idem u crkvu. Oni su tamo mirni, osjećaju da je to nešto fino."
Djeca su srećna što ih je puno i nisu ljubomorna, iako se zna ko ima najposebnije ime za koje pitaju svi drugari.
"Kad im se predstavim oni pitaju ko ti je dao to ime, zvuči kao da si tatina princeza", kaže Tatina.
A jesi li?
Jesam, odgovara.
Sedamdesetdvogodišnjem Radovanu ne smeta što kada dođe po dijete u školu učiteljice pitaju je li mu đed. Naprotiv, kaže da živi bolje od svih svojih vršnjaka, pošto tek proživljava ono što su oni u mladosti.
"Dao bih savjet svima da ne čekaju moje godine, a ako su ih dočekali - da isto potraže nafaku", zaključuje Radovan.
( Dijana Savović )