„Duga” - prvo mjesto namijenjeno samo homoseksualcima

Norveška rediteljka Mete Ekerholm Gardel ove godine je posjetila Crnu Goru i predstavila se publici filmskog festivala Forteca u Perastu svojim novim dokumentarnim filmom “Živjeti. Voljeti.” (Living. Loving).

Dokumentarni filmovi su upravo ono što je zanima i čime govori o temama koje i nju samu interesuju dajući tako glas živim herojima naše svakodnevice da, makar, iznesu svoje riječi, svoje borbe, nedaće, ali i pobjede. Ekerholm Gardel je i glavna koordinatorka projekta “Filmska soba” (The Film Room) Švedskog filmskog instituta, kao i jedna od glavnih koordinatora produkcijske kuće “Mantaray Film” u čijem su fokusu životne pričem odnosno dokumentarni filmovi i serije.

Film “Living. Loving.” govori o stanovnicima prvog svjetskog stambenog objekta namijenjenog samo homoseksualcima - “Duga” u Štokholmu.

Oko 40 muškaraca i žena, (ali i određeni broj njihovih kućnih ljubimaca, najčešće pasa) 2013. godine naseljava “Dugu”, a u pitanju su generacije koje su odrastale nakon Drugog svjetskog rata. Većina njih je tada bila poslana u koncentracione logore jer su bili etiketirani kao “bolesni i ludi”, a “Duga” je u novom milenijumu, oko 70 godina kasnije imala potpuno drugačije značenje, “Duga” je postala dom. Ekerholm Gardel u svom filmu prikazuje kako ti ljudi počinju da žive novim, slobodnim životom, čak i u poznim godinama, jer za slobodu i ljubav nikada nije kasno, ali ni za to da “volite sebe malo više”.

“Ovaj film je istraživanje i nastao je kao rezultat mog dugogodišnjeg istraživanja. Vidjela sam, prije par godina, veom staru, crno-bijelu fotografiju dvije žene koje se ljube i bila sam iznenađena. Nikada ranije nijesam vidjela takav neki dokaz homoseksualnosti u prošlosti. Tako je počelo moje istraživanje koje je kasnije pokazalo da stariji homoseksualci kriju svoje seksualno opredjeljenje pred društvom dokle god je to moguće, ali su zato mnogo depresivniji i umiru znatno mlađi u odnosu na heteroseksualce. Dodala bih da ovo nije politički problem poput mnogih drugih, jer političari svakako samo raspravljaju o ovome samo kako bi zaradili bodove, ali ovo je društveni problem, jer su u pitanju nečiji život, nečija sreća. Danas je sve politika, ali isto tako je danas u svemu više kompleksa i koristoljublja nekog istinskog zalaganja za nečija prava”, priča rediteljka za “Vijesti”.

Generacija ljudi koja se sada suočava sa starošću suočava se i sa zajedničkom borbom za (osnovna) ljudska prava, za slobodu, za poštovanje, za dom, ali i za pronalaženjem sebe, pa tako ovaj dokumentarac nudi i posebno unutrašnje putovanje svakom od gledalaca.

“Napravila sam ovaj film jer mislim da je nizu generacija homoseksualaca oduzeto pravo na ljubav i na intimnost sa nekim. Ja sam to željela da im vratim tako što ću ovjekovječiti njihovu borbu i njihove živote. Za mene je to najteži i najgori dio - nije politički, ali im je oduzeto pravo da budu ljubavni sa nekim, a kada bi bili, to je onda predstavljeno kao bolesno i nenormalno u društvu. Posebno nakon Drugog svjetskog rata generacije su se plašile različitosti, a ako imamo na umu da je kod homoseksualaca mnogo različitog onda je to tužno za nas kao društvo u cjelini... Upoznala sam mnogo ljudi koji su se na različite načine suočavali sa ovim problemom. Zanimljivo je vidjeti kako je to imalo uticaja na privatne živote različitih ljudi. Željela sam da ispričam ovu priču i pokažem šta sve postoji i kakve su posljedice neprihvaćenosti, srama, zatvaranja očiju...”, kaže Ekerholm Gardel i dodaje da je važno da ljudi budu dio zajednice, da osjete da su uključeni i da imaju prava, bez obzira na razlike, jer, uostalom, ko se danas ne razliku po nečemu?

Koristeći stare fotografije, arhivski materijal, ali i riječi i mimiku svojih protagonista koju bi bilo nemoguće odglumiti svakome ko nije prošao slično, ona je teškim životnim iskustvima dala jedan novi život.

“Kad zatvore vrata svojih stanova i otvore kutije sa starim fotografijama i sećanjima, pojavljuju se tuga, gorčina, čežnja i osećaj srama. Kakav život su morali da žive?”, pitanje je koje se postavlja dok oni otvaraju dio po dio kutije uspomena u koju su negdje ranije i prave sebe smjestili. Zbog toga je „Duga“ postala “okvir za sigurnost u kojem se snovi i maštarije mogu izraziti”.

“Duga je, takođe, i okvir gdje se naša zajednička istorija seli u zidove, podove, tavanice i pojačava osjećaj da možemo promijeniti sadašnjost stvaranjem novih ‘slika’, nove svijesti. No, film takođe govori i o životu u ‘Mašti’ kao mikro društvu i postavlja pitanja o tome kako se formiraju obrasci i grupacije, kako tolerancija i odsustvo mogu stvoriti nove podjele, bez obzira na pol ili seksualnu orijentaciju, a to su to često potpuno neočekivane stvari”, navodi autorka opisujući film.

Ona u razgovoru za “Vijesti” priznaje da nije bilo lako ostati pri početnoj temi, posebno ukoliko se uzme u obzir da je snimanje i sakupljanje građe trajalo 6 godina, a otkriva i šta ju je vodilo i nije joj dozvoljavalo da odustane od potrage i istraživanja u kojem se našla.

“Bilo je teško ne skrenuti sa teme. Morala sam da nađem balans. Pratila sam priče ljudi i željela da saznam stvari koje ne vidim, koje mi nijesu ispričali, ono što ljudi sami ne znaju i što bi ih iznenadilo. Sve ljudske različitosti predstavljaju veliku kompleksnost, a pod tim ne mislim da uvijek mora biti neka teška završnica te priče, neki dramatičan kraj”, kaže ona i dodaje da je tako i u životu.

Uz osmijeh, za kraj razgovora priznaje da ju je nedostatak novčanih sredstava primorao da završi film, što je možda i dobro, jer drugačije - šta bi bio adekvatan kraj za rediteljku koja prati stvarne živote dajući im prostor u svojoj filmskoj traci.

“Uložila sam mnogo i truda i vremena u ovaj film, a tu je i budžet od milion i po i 6 godina snimanja... Možda sam zbog ograničenog budžeta i stala”, kaže ona i dodaje da uvijek radi na nečem novom, na nekom drugom životu i priči, ali nije željela da otkrije šta je sada okupira.

U dokumentarcima priča sama dođe i ispriča se

Usmjeriti svoje stvaralaštvo na dokumentarne filmove drugačije je u odnosu na reditelje igranih ostvarenja. Šta Mete Ekerholm Gardel posebno impresionira u tome, otkriva “Vijestima”:

“Obično kada snimam dokumentarce priča sama dođe i ispriča se. Treba da volite i priču i ljude da biste radili dokumentarce. No, ono što je bitno, a što ja uvijek radim je da kada radim trudim se da svi imamo puno povjerenje jedni u druge, a posebno sa ljudima sa kojima sarađujem, to mi je pod broj jedan. Takođe, zbog onoga što sam ja i kakva sam, pretpostavljam da se ljudi ne plaše da govore, već su željni da pričaju. Iz tog razloga je duplo važnije obostrano povjerenje. A onda ima toliko toga što se može podijeliti i osjetiti”, kaže norveška rediteljka koja je već neko vrijeme u braku sa švedskom glumicom i rediteljkom Stinom Gardel sa kojom ima dvoje djece.

Živimo u ostavštini muških društava

Za LGBT populaciju ljudi uvijek vežu pitanja koja se tiču seksualnih odnosa, kaže Mete Ekerholm Gardel i ističe da nju, prije svega, zanima intimnost i bliskost u njihovim vezama.

“Mnogo je različitih vrsta ljubavi... Na svijetu je uglavnom opšte prihvaćeno da je okej ukoliko su žene lezbejke, pa i da se ljube ili razmjenjuju nježnosti u javnosti, no, to je uglavnom zbog muške perverznosti, jer ipak živimo u ostavštini muških društava. Oni, sa druge strane, ne gledaju na te parove kao na intimne, strastvene, duševno povezane, a mene upravo to zanima. Između ostalog, zato su lezbejke prihvaćenije, jer nijesu prijetnja muškarcima, dok se muškarci sami vrijeđaju ukoliko neko njihovog pola pokaže i javno iznese da je gej. Oni se tada automatski osjećaju ugroženim, kao da je njihova muškost manja. Ja u svom radu uvijek postavljam pitanja nepripadanja, odbacivanja pojedinca iz grupe. To su stvari koje me zanimaju i koje me vode ka novim istraživanjima”, objašnjava rediteljka.

( Jelena Kontić )