Put do evropskog vrha

Kada je Dragan Hajduković, naučnik i predsjednički kandidat, izjavio da Crna Gora može biti najbolje mjesto za život u Evropi, izazvao je podsmijeh u domaćoj javnosti, i odmah bio prekrižen kao neozbiljan predsjednički kandidat. Čuš, Crna Gora, najbolja u EvropU! A muči, jadan, čujem masu, kako „pobjednički“ odbacuje „ponudu“, uz cerekanje. Slično je bilo i krajem 90-ih, kada su moje kolege u KAP-u, „vrsni“ inžinjeri i ekonomisti, komentarisali moj tekst u Pobjedi o korišćenju energije vjetra (konkretno kod Ulcinja). Tada još nije bilo interneta u KAP-u, pa sam koristio najnovije podatke preko Netscape internet pretraživača, u Američkom centru u Podgorici. Kako se ta oblast vrlo brzo razvijala, informacije koje sam objavio bile su nerealne, apstraktne, za publiku koja je koristila mjesece i godine stare informacije, iz štampanih publikacija i knjiga.

Utisak je, ne samo sa strane, nego i izuntra, iz Crne Gore, da se u njoj živi na evropskom nivou, čak možda malo i iznad evropskog prosjeka. Ovo važi za Podgoricu i primorje, ipak ne i za sjevernu polovinu države.

Evo kako:

Podgorica je lider u Evropi po broju super i mega marketa, kladionica i apoteka, a u posljednje vrijeme i knjižara i auto-perionica (niču kao pečurke), po glavi stanovnika (a i po površini grada). Ovo nije proizvoljna ocjena i pretjerivanje već lično iskustvo i zapažanje. A to je jedan svojevrsni fenomen: otkud, kako, zašto... Ako se tome doda da smo evropski rekorderi po broju mobilnih telefona (2 na svakog građanina u prosjeku), a vjerovatno i po broju automobila i stanova u glavnom gradu (u odnosu na broj stanovnika), sa razlogom se postavlja pitanje: o čemu se tu radi? Da li građani Podgorice imaju životni standard iznad evropskog prosjeka, opravdano se pitaju strani državljani koji borave u Crnoj Gori? I zaista, nemamo se što žaliti, većina bar, ostaje kao zaključak... E sad, da li je većina relativna ili apsolutna, manje je bitno, kao i (prava) istina...bitan je utisak koji podgoričke ulice ostavljaju.

Sa druge strane, takođe je utisak da Crna Gora nije primjer sređenog, uređenog i demokratskog društva, u rangu razvijenih država Evropske unije. Jer, stalno neke afere, korupcije, hapšenja…haos. Zamislite tu demokratiju u kojoj je kongres jedne partije (makar bila i najveća i vladajuća) udarna vijest i tema dana. A onda se postavlja i nameće pitanje: ako ste već u stanju da organizujete kongres, sa brojnim članovima partije i gostima, zašto niste u stanju da organizujete red u državi, kojom vladate, već 30 godina? Zašto firme, čiji su direktori članovi Glavnog odbora vladajuće partije prave gubitke, nerijetko i štetu, a poslovni partneri vladajućih sve češće su na listi specijalnog tužioca?

Zašto se dozvoljava ispuštanje otrovnog otpada u rijeke, u kontinuitetu, uz velike i dugoročne posljedice po život u rijekama? Ili slika, nedavna, sa ušća Ribnice na kom je most spriječio veliku količinu otpada da ode u Moraču. Korito rijeke Ribnice je prepuno smeća i zapušteno je - u samom centru Podgorice, da ne pominjem stanje na periferiji. A na svega par stotina metara udaljenosti se kite ulice i organizuju novogodišnji pazari. Zar niko nema osjećaja za ove stvari, zar nadležni i odgovorni mogu tek tako da ignorišu katastrofalno stanje u koritima rijeka, koje protiču kroz grad? Rijeke su ogledalo civilizovanosti jednog društva, nije pretjerano reći.

A Tara je posebna priča (kao i krivolov), postala je kolateralna šteta pri izgradnji autoputa.

Da li je moralo da bude tako? Da li je neko odgovoran za to? Da li još jednom, nebrojeni put, dolazi do izražaja mentalitetska crta: nismo znali - nismo se nadali? I ona čuvena crnogorska: iziJo vuk magarca. A može i ona: pošteno, pa ko koga…

Moram da kažem, nije mi baš jasno, kako u dosadašnjem rasporedu snaga, moći, kontrole itd. vladajući DPS nema bar 80% podrške na izborima, a ne da se muči, na granici, i da mora da daje ustupke nacionalnim (manjinskim) partijama, kako bi formirali koalicionu vlast. Neko u DPS-u bi morao da snosi odgovornost zbog toga. Ovo navodi na zaključak, uz pretpostavku, da su glasači vladajućih uglavnom vođeni ličnim interesima, ne interesima rijeka, ni zatvorenim fabrikama, pa ni ljudi, koji teško žive i ne snalaze se, u višedecenijskoj tranziciji.

Gdje je onda izlaz, gdje je put za Crnu Goru, u zajednicu razvijenih i demokratskih država? Ili možda i do najbolje države za život u EU jednog dana, zašto da ne.

Prije svega treba poći od uzroka problema: Crna Gora nema izgrađen sistem zaštite svega onog što je u korist i za dobro države. I to je suština i rješenje svega. Kada se budu vrednovali rezultati, dostignuća, postignuća, kada bude uspostavljena odgovornost za sva činjenja i nečinjenja, tek tada će ova država moći da napreduje i da se razvija, i pridružuje. I ljudi će ostajati, neće odlaziti. A da bi to bilo moguće i ostvarivo neophodne su promjene. Ovako, kao sada, bez promjena, to bi bilo isto kao kad bi neko bio u stanju da podigne samog sebe. Nemoguće. Utisak je, na kraju, da dio građana Crne Gore jedini u Evropi i na Balkanu to još - nije shvatio.

( Goran Đukanović )