Prijevara koja se proteže desetljećima

44 Džabalebaroši

Oni jesu tip, ali istovremeno, mnogi su diferentne individue. Posao im je da ne rade ništa sjedeći na svojim ustaljenim mjestima oko središnjeg trga, uz ljekarne i banke, osmatračnicama za njih bogomdanima. Pred njima je ne samo cijeli dan provedenen u bašmebrigizmu, već čitav njihov život za koji ne žele ničim odgovarati. Uživaju u neradu i često citiraju što je pisalo na logorima smrti o radu. Dobro im dođe takav naizgled jaki instrument: izgovor je za uludo potrošene dane i sate. Međusobno se poznaju i podržavaju. Onaj euro ili 10 kuna koji im u džep umetne majka ili sestra, okrenu tako da pregore kad novac ostavljaju s minimalnim tringeltom. Od njih se to, u fenomenima neoklasičnih šminkera, očekuje. Koketiraju s konobaricama ili kolegicama iz škole koje ih pozdravljaju opuštene drugim zabavama - uspjele su platiti dugove i ostalo im je dovoljno za hranu od mirovine. Kao djeca koja vam pokazuju svoju stolicu, vlastiti proizvod, tako su i džabalebaroši okrenuti analnome kao dostojanstvenom i diskretnom mjestu gdje polažu jedine račune za svoje sjedeljke bez smisla. Spajaju nespojivo, kao što je električna gitara s klasičnim glazbalima, a duboki tembar koji ima i sjajnih momenata izvedenih iz lucidnih zapažanja, omogućuje im lakoća preživljavanja kojom se ophode prema svemu, i prema svakome.

Badava jedu kruh koji nisu zaradili: džaba lebu koji im dospijeva do ustiju, bez strepnji i bojazni da bi ih mogli prokazati isti ukućani kad im dozlogrdi dvostruka laž njihova životarenja. Čista prijevara koja se proteže desetljećima izlazi na vidjelo na mekom rubu prepoznatljivih nasluta proljeća kad se ispiljuje iz larve zime. Posve su iscrpljeni, džepovi su im prazni, lica otromboljena, a jezik utišan do nemuštosti. Misle samo o onome: kako bi bilo da je bilo drugačije. Nemaju odgovore ni na jedno pitanje, kao što su imali pitanja bez ijednog razumnog odgovora.

45 Zubar

Nema toga što ne biste priznali, makar i bilo od neučinjenoga, doktoru na onoj uzdignutoj fotelji kojom vas vaš zubar ili zubarica primiču svojim rukama i lampi. Da vam pronađu boljku zubnu, da vam iscijele zubni korijen ili granulom, da vam umetnu novi materijal u vidu porculanske ili implatatske plombe ili krunice. Badava vam vriska. Nije vam ni od pomoći ni ona brojanica kojom suzbijate bol jaku tako da vidite sve zvijezde i sve svece nebeske. Kad je moja mama došla u Zagreb one famozne 1948. na studij postojala je kao što postoji i sada studentska poliklinika u kojoj su radili vješti, postariji zubari, uglavnom oni koje je uskoro čekala penzija. Pošla tako moja buduća mama tom studentskom zubaru na popravak zuba, i naišla na dr Ribicu koji se, kojeg li slučaja, netom bio vratio sa službe u Crnoj Gori.

Mama se počne derati a on će njoj: “Daj zaveži, bum te vezal ak’ se ne smiriš.Takva lepa cura pa se boji zubara, sram te budi. Sutra buš završila studij, išla buš u Pariz. I tam ni jedna cura nema nepokrpane zube, ak’ i ima poderane čarape.

Razmeš, ili bum ti dal lokalni anestetik da mi ne vrištiš u uho.” Kad god bi to prepričavala moja majka, smijali smo se do suza. Opis ambulante, instrumenata, klokoforma, doktorova asistentica, sve je to bilo na dohvat ruke od studentskih soba gdje je spočetka u domu mama bila stanovala.

Poslije, poslije je još bilo zubnih priča. Ja se kupam u sutomorskom moru još tinejdžerica u višim razredima osnovne škole. Plivam podalje od obale ali moj dalji brat po tetki baca plitke oblutke, igrajući se žabica. Ja se smijem i vjerovali ili ne, pogodi me kamičak. I otkine mi dio gornje lijeve jedinice. Otada sam često kod zubara. I sada mi je zubna liječnica moja imenjakinja.

Pa kad smo se vraćali avionom iz Titograda za Zagreb. Uđemo u neko kovitlajuće nevrijeme i moramo iz sigurnosnih razloga sletjeti u splitsku zračnu luku. Majka je od muke slomila jedan zub, koliko se bila prepala ćuteći o svojem strahu. Kaže, zamalo nas sve nagrdi, dvije kompletne porodice, njenoga brata i snahe, dvoje njihove djece, ja i dvoje mojih roditelja.

Ja se uvijek ravnam prema naputku dr Ribice: pokrpani zubi, uvjet općeg dojma i urednosti. Šarma i punog osmijeha čak i onda kad se provincijska nedjelja mora preturiti pjevušenjem starih napjeva u polupraznom gradu.

46 Smetlar

Na kontinentu to su mlađi ljudi ili nešto stariji od njih izbjeglice, integrirane u radnu sredinu radom u kakvu komunalnom društvu ili ustanovi. Rade prema kvartovima i ulicama. Osim metle i manjeg kontejnera često imaju i nove oblike alatki za skupljanje lišća, otpadaka, opušaka i svekolikog psećeg dreka što ih kućni ljubimci izručuju trotoarima i rubovima ulica.

Smetlari gotovo svi u pravilu imaju svoju praktičnu filozofiju: ne umarati se na poslu, ostaviti nešto i za kuću ili okućnicu, ili možda neku garažu u kojoj se radi u popodnevnom fušu.

Na jugu su mahom domaći Cigani - ne, ne koristim riječ Romi, jer mi nije sjela njena eufemistička rezonanca - i rade komunalne poslove s osmijehom ili malo oporosti misleći vjerovatno o tome kako su uz malo više škole mogli biti makar nadređeni nekom smetlarskom vodu.

Ja sa svojim smetlarima njegujem dobre komšinske odnose; nastojim progovoriti koju ili podsjetiti na flaše o kojima ne znam gdje ću ih ostaviti. Većina je ljubazna sa mnom jer zapažaju kako nisam sve vrijeme u ulici ili zgradi, pa pretpostavljam misle da sam i ja sama u nekom smislu prognanica, koliko god imutka imala. I tu ne griješe, ja se posvuda laćam rabote. Ne dijelim poslove na muške i ženske, čistim pred kućom u Podgorici kad omladina napravi rusvaj nakon derneka, postavljam se jednako prema komunalcima kao i svim drugim zanimanjima, nikoga ne ponižavam i koliko mogu, izbjegavam konflikte.

U nekom dubljem smislu i pjesnici su smetlari bitka

U nekom dubljem smislu i pjesnici su smetlari bitka. Skupljaju otpatke noći i pjenu dana, izmiču grubijanima i kaosu, uspostavljaju red u svekolikom neredu makro i mikro kozmosa, brižni su vrtlari i gospodari drveća i travnjaka, upozoravaju u u nekom od kafića duhovita naziva Što činiš? da se ne gazi trava, jer i trava spava, sljubljuju se s krajolikom kao da je svako podneblje ono pod kojem su rođeni. Komunalci smetlari zarađuju i po deset honorara pjesnika,

Ili točnije, piše li književnik jedan arak-šesnaest kartica teksta - deset bi araka morao napisati da zaradi mjesečnu platu komunalnih radnika.

Kad se vraćam s nastave i parkiram kola pod orahom što vremešan stoji između dvije zgrade, oko tri popodnevna sata, smetlari sjede na klupi i jedan mi od njih pokazuje na ruku u kojoj držim neupaljen cigarilos. Da mu ga dam. Shvaćam igru i on dodaje: Hvala suseda, to Vam je namet na ekološki otpad. Smijemo se jednako kao da smo na početku rada ili prije rata, ničim ometeni, smisleni i nezlomisani…

( Lidija Vukčević )