Uzbudljiv TV omaž Danilu Kišu

U programskoj su šemi Javnog servisa crnogorskog dvadeset i sedmog novembra, (a) na dan Radio Televizije Crne Gore, premijerno prikazana Ukrštanja/Metissages, jednočasovna emisija posvećena tridesetogodišnjici od smrti Danila Kiša, svakako jednog od najvećih i najznačajnih pisaca dvadesetoga vijeka; autorka emisije, uz tim sastavljan od izvanrednog stručnog konsultanta, prevodioca i ekipe koja je temeljno i profesionalno uradila ovaj omaž Kišu, višegodišnja je urednica Naučno - obrazovnog programa, Sanja Blečić, čiji je raniji televizijski rad kroz izvrsne i nagrađivane serijale, dokumenarce, reportaže i ine televizjske forme odavno prepoznat kao poseban, darovit i slojeviti izraz u ovoj vrsti medija.

U tom smislu od Ukrštanja i „prosječan“ gledalac, i istinski ljubitelj Kišovog djela i poetike, čak i onaj kome život i literatura nisu povezani tim divnim spojem fantazije, fikcije i stvarnosti, mogli su, s pravom, očekivati šezdesetak minuta lijepih reminiscencija i melanholije, književnih i emocijama ispunjenih redova i kadrova, pametnih sagovornika i opservacija. Izbor sagovornika koji, paralelno sa insertima iz Kišovih intervjua, ukrštaju svoja iskustva, sjećanja, divljenje i, na početku i na kraju svega, ljubav prema Danilu Kišu i njegovom opusu, u izboru Sanje Blečić ali i u kreativnom i kompozicijskom smislu kojim je taj ogromni i divni materijal ona sublimirala i povezala, (p)ostaje definitivno trajna vrijednost kuće u kojoj radi, a (na) zadovoljstvo brojnih ljubitelja umjetnosti koji su, danima, kroz sve „socijalne“ i društvene mreže nesebično dijelili link emisije kao nešto zaista vrijedno gledanja, uživanja, patnje, emocije.

Ukrštanja, nakon melanholičnog uvoda u kojem Kiš a zapravo Samovi „nagnuti nad požutelim fotografijama u čiju se starost nije moglo sumnjati“ govori o svojoj porodici i porijeklu, stvarnom i pripovjedačkom, kroz treperavu čaroliju laterne magice, kroz prohujali kaleodoskop jednog vremena i njegovog savršeno-nedovršenog reda vožnje... nastavljaju Kišovi savremenici iz pariškog, posljednjeg perioda njegovog kratkog i sadržajnog života. Najprije Gi Skarpeti, pisac i teoretičar književnosti, pisci Lakis Progidis, Emanuel Mozes, Mari Derijesek, kritičar Žan Pjer Morel. U Ukrštanjima gledamo dragocjena i ekskluzivna kazivanja Paskal Delpeš o njenom prvom samostalnom prevodu Grobnice za Borisa Davidoviča, o „intelektualnim igrama“ i imaginarnom „tribunalu“ kada bi Danilo, kao sudija tražio da obrazloži „zašto ovaj glagol, pridjev“, a ako nije imala opravdanje „znači da nije bilo dobro“... sjeća se Delpeš i kako se „Danilo osjećao potcijenjenim od strane arogantnih intelektualaca i kad bi ga pitali odakle je, odgovarao - Iz Centralne Afrike, što je bio njegov način da kaže „Ostavite me na miru, vi o mojoj zemlji ne znate ništa, dakle - Centralna Afrika“, jer „Ja poznajem sve pisce koje vi znate a vi o mom svijetu ne znate ništa, ni moju zemlju ni one zahvaljujući kojima sam postao pisac“...

Sagovornici Ukrštanja pričaju toplo, dirljivo, ozbiljno, s pijetetom... o Kiševom besprijekornom stilu, preciznosti i pedantnosti, o prolaznosti i senzibilitetu, o tome kako „svaka sudbina kod Kiša prekida anonimnosti istorije“... o tome kako je to pisac kojeg treba iznova čitati, kao Džojsa, kao Kafku.“ “To su pisci čije nas bogatstvo prati, i mi se sami mijenjamo“, kaže šarmantna i elokventna Fabien Ruso-Lenoar. Pritom, „nema pada u patos izvještačenosti, kod njega, kao ni kod Kafke nema zanesenosti, ali, ta ogromna senzibilnost izbija kao neko isparenje“... Mozes priča o prvom susretu u Jerusalimu, te kako mu je „Danilo pričao da je sve svoje dugačke priče prekucavao po dvanaest puta“, o tome kako je bio „zahtjevan i strog prema sebi ali i drugima“. Gi Skarpeta, koji ga i dalje osjeća na svom lijevom ramenu, tvrdi da „Danilo stvara enigme“. Tu nema poruka, „već nas navodi da razmišljamo o tajanstvenosti i kompleksnosti ljudskog iskustva“... Žan Pjer Morel se sjeća kako je nakon prve dvije stranice Grobnice „osjetio u sebi fizičku promjenu, neku vrstu šoka“... i tako, razgovori ugodni naroda galskoga, sjetna i ponosom ispunjena sjećanja, o nacionalizmu, aferama, ironiji, Jevrejinu u njemu, „uprkos samom sebi“, kako Kiš kaže Skarpeti u jednom od dugih razgovora uz knjige i vino.

Dragocjeni su i odlomci iz arhive, ukomponovani u priču o životu velikog i ranjivog pisca, koje nam priča Mirjana Miočinović, o naknadnim i zakašnjelim priznanjima, o nevoljama kroz koje je prolazio i koje joj Kišove godišnjice „intenzivnije vraćaju u sećanja“. Kišove godišnjice... Metissages, apatridi u nama samima, koji ližu svoje rane dok čitamo njegove izbrušene priče, dok sjedimo u potpalublju sa Ircem Gouldom Verskojlsom i njegovim saputnicima, dok čitamo o kijevskim crkvama i surovosti pravovjernih, dok čitamo o ubijanju Borisa Davidoviča, kada „teže, je izgleda, izabrati smrt nego život“.

I zato - tema Gloomy sunday, koju Sanja Blečić maestralno daje na početku, u vozu, i na kraju, na eolskoj harfi, dok Eduard Sam mašta o stvarima koje će doći, kroz rane jade i peščanike... kroz pisce i knjige zbog kojih ovaj divni i surovi svijet i te kako vrijedi otkrivati.

( Tijana Jovović )