Prođimo kroz zid!

Oko 750 000 ljudi čekalo je 2010. godine u redovima ispred Muzeja moderne umjetnosti u Njujorku kako bi prisustvovali retrospektivnoj izložbi Marine Abramović. Četiri godine kasnije preko 100 000 ljudi u Londonu je posjetilo njen performans 512 sati u Galeriji Serpentina. Što li je u tim trenucima radio Goran Sito Rakočević, bivši mini-star naše kulture i samoproklamovani prvi među najmodernijima međ našom elitom?

Ovo naizgled suludo pitanje ipak ima smislen odgovor. Trag se može pronaći u memoarima Marine Abramović. “Prolazim kroz zidove” je Marinina knjiga o Marini (Samizdat B92, 2017). Na koricama su utisci Vilema Defoa, Hodorovskog, Džudit Turman, kao i Toma Rajsa, dobitnika Pulicerove i PENove nagrade. U toj istovremeno hvaljenoj i kritikovanoj knjizi koja je podigla mnogo prašine može se pronaći i jedan detalj koji se odnosi na našeg nekadašnjeg ministra kulture.

Kaže se kako je 1997. godine ispuštena prilika da Marina predstavlja državu na Venecijanskom bijenalu. Njen performans je odbačen, iako je tražila projektore i 2500 kostiju svježe zaklanih krava. Njen rad ostao bi Narodnom muzeju Crne Gore. Sve bi koštalo 120 000 eura, ali mudri i dalekoviti Goran Rakočević je tada odbio Marinin predlog. Ne samo što je odbio, već se potrudio da obrazloži, posprdujući se u maniru brižnog pripejd elitiste, tvrdeći da: “bi ta suma novca trebalo da bude plaćena od penzija starih Crnogoraca, kao i da je riječ o komadu koji nije umjetnost već samo smrdljiva gomila kostiju”.

Dakle, za njih tada to nije bila umjetnost. Stotine hiljada ljudi koji dolaze da vide Marinine izložbe mora da su svi do jednog zaluđenici i foliranti, čim su spremni da plate i gledaju smrdljive kosti.

Teško da nije bilo toliko para da se izdvoji. Jer, godinama kasnije vidimo da je približnu sumu Migo uzimao od Kneževića i trpao u džep od sakoa. Tako je postalo moguće da jedna sad već svjetski čuvena izložba završi u kovertu pa u džep. Koliko li je samo takvih performansa bilo a da ni ne znamo?

U Beogradu, u Muzeju savremene umjetnosti u toku je prva Marinina evropska retrospektivna izložba Čistač. Ima toliko toga da se vidi, osjeti i proživi. Uz njene memoare, cijela slika je kompletna, velika priča velike umjetnice koja se bori sa svijetom i sa sobom. Našeg ministra nema, on vjerovatno uživa neka skupa vina u novim restoranima koji su nastali u starim kamenim crnogorskim kućama. To je naš domet i performans. Šepurenje.

U dragocjenom filmu “Razgovor sa čistačicom” Borisa Miljkovića a koji se može naći na youtube-u, vidimo Marinu kako se nakon 40 godina vraća u Beograd i “nanovo otkriva toponime svoje mladosti”. Izložbu u Beogradu napravila je zbog mladih ljudi, da oni nanovo otkriju djelo.

Nama u Crnoj Gori ostaje da otkrijemo ko je izigrao Marinu i kako je moguće da stan koji je trgovala na Cetinju bude prodat više puta. Kad nađemo odgovor na to pitanje, možda uspijemo i mi da “Prođemo kroz zid” kao Marina.

( Đuro Radosavović )