Paula Petričević: Nema polja aktivnosti koje nije polje borbe

Paula Petričević, filozofkinja, magistarka političkih nauka, kolumnistkinja i ombudsmanka “Vijesti”, članica ANIMA Centra za žensko i mirovno obrazovanje i predavačica na Ženskim studijama u organizaciji ovog centra, autorka je brojnih tekstova, objavljenih u domaćoj i međunarodnoj periodici, o medijskim rodnim reprezentacijskim politikama, nasljeđu jugoslovenskog feminističkog pokreta i drugim teorijskim i političkim pitanjima iz feminističke vizure. Njen angažman uključuje teorijski rad i aktivističko zalaganje kao živo prisustvo u političkoj stvarnosti crnogorskog društva. Sa njom razgovaramo o emancipatorskim kapacitetima i ograničenjima kulture, kao i o savremenim feminističkim izazovima i perspektivama.

Feministička teorijska misao od svojih početaka bila je zaokupljena pitanjem identiteta i kulture kao polja koje oblikuje identitete i tako reprodukuje rodnu neravnopravnost. Od druge polovine 20. vijeka feministička teorijska misao živo učestvuje u najznačajnijim intelektualnim debatama koje su se ticale promjene društvenih paradigmi upravo kroz novu artikulaciju identitetskog pitanja. Koliko je to feminističko, i ne samo feminističko mišljenje o pitanjima identiteta uticalo na promjenu načina na koji razumijevamo svijet, a koliko na sam pokret za prava žena?

- Pitanje identiteta žene jedno je od temeljnih pitanja perioda o kome govorite, tzv. drugog vala feminizma koji identitet ženskog subjekta uzima kao osnovu feminističke politike. Ovo je predstavljalo jednu od najvećih snaga, ali istovremeno i najvećih slabosti drugoga vala, iz prostog razloga što se identitet pokazao kao dvosjekli mač i vrlo skliska i potencijalno opasna kategorija u kulturnom i političkom registru. Kao i svaka politika bazirana na identitetu, feminizam ranog drugog vala polazio je od pretpostavke da postoji nešto kao što je identitet žene i da upravo on može i treba da predstavlja osnovu ženske solidarnosti u projektu emancipacije. Drugi val je pretpostavljao da su sve žene žrtve patrijarhata na isti način, odnosno da je iskustvo potčinjenosti žena univerzalno i da je to ono što treba da osigura postojani temelj feminizma, njegovo pravo da govori u ime svih i za sve žene. To je nesumnjivo imalo izuzetnu mobilizatorsku moć i proizvelo je neosporne rezultate u pogledu seksualnih i reproduktivnih prava, prava na život bez nasilja u privatnoj ali i javnoj sferi itd. Međutim, sve manje saglasnosti u vezi sa tim što konstituiše kategoriju žena dovelo je do toga da se ona više nije razumijevala kao nešto stabilno, postojano i neproblematično, upravo zbog niza prećutnih isključivanja na koje su ukazale lezbejke, crnkinje, žene drugog ili trećeg svijeta, starije žene ili žene sa invaliditetom. To je, mogli bismo reći, bila neizbježna sudbina politizovanog identiteta koji se uvijek bazira na nizu konstitutivnih isključivanja i na koncu ispostavlja prije kao normativni ideal u koje su sve žene pozvane da se uklope, nego kao deskriptivno svojstvo njihovog stvarnog iskustva.

Sa prvim teoretizacijama rodnih pitanja, još početkom 19. vijeka, pojavljuju se razmišljanja o mogućnosti uspostavljanja „autentične“ ženske (kontra)kulture kojom bi se uticalo ne samo na promjenu položaja žena već i na humanizaciju zajednice na temeljima “izvornih ženskih vrijednosti”. Iako svakako u manje naivnom obliku od onoga koji je imala na početku, ideja o kulturi kao polju koje može da razriješi rodne i društvene napetosti živi i danas kroz savremana nastojanja da se kultura “feminizuje”, to jest otvori za izražavanje ženskog subjekta. Ova nastojanja svakako su imala svoje umjetničke učinke, ali - kakvi su bili njihovi politički rezultati?

- Kulturalni feminizam koji je karakterističan prije svega za zapadni feminizam počivao je u biti na esencijalističkoj pretpostavci drugoga vala, odnosno radikalnog feminizma kao njegove najtipičnije inačice. ”Autentična ženska kultura” trebalo je da revalorizuje pežorativno razumijevane i kvalifikovane forme i karakteristike ženskog u kulturi i društvu i ponudi alternativne i rodno specifične vrijednosti, odnose i viziju pravednijeg društva uključivanjem i osvajanjem različitih mjesta moći i davanjem glasa ”vječito drugome” - ženi, i to kroz stvaranje specifične ženske kontrakulture, odnosno ”ženskih utopijskih prostora mimo, ali ne i protiv društvenog ustrojstva”, kako to, svakako u kritičkom ključu, formulišu srpske teoretičarke Katarina Lončarević i Iva Nenić. Podozriva sam prema prema svim oblicima ”mimo” svjetova i smatram ih nekim vidom iznemoglog eskapizma ograničenog roka trajanja. Nije ni ”mimo” niti ”protiv” svijet ono što nam treba. Nama treba promjena postojećeg svijeta, a ne kopanje izolovanih niša u njemu u kojima ćemo napuhavati balone od sapunice koji će čuvati naše eskapističke vizije.

Drugačiji svijet može biti revolucionarni koncept samo ako se odnosi na svijet u cjelini, a ne na getoe u njegovom krilu.

Po mom sudu, kulturalni feminizam je sasvim opravdano kritikovan sa pozicija marksističkog feminizma (Nensi Frejzer i mnoge druge autorke i autori). Feminizam nije monolitna ni praksa, a još manje teorija, i u onome što smatram njegovim najboljim izdanjima - on je revolucionarna misao koja je neodvojiva od prakse, koja se uvijek odnosi na svijet u cjelini. Nacionalizam, neoliberalizam, devastacija prirodnih i kulturnih resursa, militarizam ili (neo)imperijalizam su teme od prvorazrednog feminističkog interesovanja i značaja. To su i teme feminističkog pokreta i teorije (sa svim njihovim manama i vrlinama) na postjugoslovenskom prostoru. Suočavanje sa ratnom prošlošću, ratom kao primarnom akumulacijom kapitala, nacionalizmom kao pogonskim gorivom tranzicione pljačke koja nas lišava elementarnog ljudskog dostojanstva - to su fokalne tačke, žarišta misli i prakse postjugoslovenskih feministkinja.

U dubinski osiromašenim društvima na kojima parazitiraju najrazličitiji kriminalno korporativni organizmi, najlakše je uprijeti prst na ”dizajnirani” feminizam

Neke teoretičarke smatraju da je naročito u postsocijalističkim periferno-neoliberalnim društvima izražena tendencija da se sve sfere političke borbe, uključujući i feminističku, kulturalizuju, depolitizuju i klasno neutralizuju kroz nekritičko prihvatanje „dizajniranog kapitalizma“ i pozapadnjačenog „dizajniranog“ feminizma. Slažete li se sa tom kritikom?

- Ono što je izraženo u postsocijalističkim evropskim kulturama, odnosno provizorijuma od država u kojima “imamo sreću” da živimo jeste NVO-izacija građanskih inicijativa i pokreta koji se prečesto nalaze u stanju donatorske (ne)milosti koja svojim unaprijed definisanim prioritetima usmjerava njihov rad u pravcu vlastitih interesa. To je rad od kojeg žive. U dubinski osiromašenim društvima na kojima parazitiraju najrazličitiji kriminalno korporativni organizmi, najlakše je uprijeti prst na ”dizajnirani” feminizam. Liberalni feminizam je za mene, recimo, contradictio in adjecto, drveno željezo koje potkiva jedne, a potkopava druge na sreću i blagostanje ovih prvih. Žene koje su imale najviše koristi od viševjekovnih feminističkih borbi su najčešće najmanje spremne da stanu iza feminističke agende ili, pak, najspremnije da je bezočno iskoriste i komodifikuju, da posve grubo parafraziram bel huks. Već privilegovane, pitome i nekonfliktne, one se bave rodnom ravnopravnošću ili politikama ”džendermejnstriminga” u društvima koja grcaju od neravnopravnosti po svim osama.

Izolovanje rodne ili bilo koje druge perspektive bez jasnog maksimalističkog, globalnog horizonta borbe je u konačnici izlišno i daje vjetar u jedra održanju status quo-a. Zato je intersekcionalizam kao jedna od vodilja feminizma trećeg i četvrtog vala neophodan: nemoguće je iskorijeniti jedan vid dominacije ili opresije ukoliko ostali ostaju netaknuti. Dakle, nema polja aktivnosti koje nije polje borbe.

Odabrala sam da ostanem u ovoj zemlji i ne namjeravam da se pravim mrtvom

- Ženama je važna kultura, svakako. Ali, važna im je i ekonomija. I politika. I pravo. I prosvjeta. I ekologija. Važno im je i zadovoljstvo. I mir. Ta se borba vodi pod teškim, nekad i nemogućim uslovima, ali nikada i nije bilo drugačije. Pod uslovom da ispadnemo smiješne, frustrirane, nekompetentne, izdajice, naivne, lake mete, lezbejke, napadnute, povrijeđene, oštećene, živimo smisleno samo ako se borimo i ako ne pristajemo na normalizaciju ludila koje nam se servira kao dnevna istina.

Uzmite za primjer nedavni konkurs Ministarstva odbrane Crne Gore pod nazivom ”Vojska Crne Gore - Čuvar crnogorskog identiteta” - to je takođe tema od prvorazrednog feminističkog interesovanja. Društvo se militarizuje sistemski, između ostalog i kroz sistem formalnog obrazovanja i to tako da se pola stanovništva osjeća ugroženim od strane vojske koju finansira svakom svojom platom. Žive li u Crnoj Gori samo Crnogorci i Crnogorke? Koji je identitet čuvala ta vojska prije dvadesetak godina jurišajući na Dubrovnik? Koliko smo se kao društvo suočili sa tim dičnim činom? To su opasne stvari koje prelako prolaze ispod grabežnog lešinarskog radara koji rukovodi svakidašnjim životima stanovnika ove satrapije. Odabrala sam da ostanem u ovoj zemlji i ne namjeravam da se pravim mrtvom - to je sve. To je moja borba.

( Nataša Nelević )