Julija Milačić Petrović Njegoš za "Vijesti": Gluma nudi slobodu, koja je rijetkost današnjice

Na 16. Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću, koji je završen prije nekoliko dana, Julija Milačić Petrović Njegoš je dobila gran pri (grand prix) za najbolju žensku ulogu za lik Pauline Salas u predstavi “Smrt i djevojka” Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP), u režiji Gorana Bulajića.

I u junu ove godine na 17. Međunarodnom pozorišnom festivalu u Sjevernoj Makedoniji za istu ulogu Julija Milačić Petrović Njegoš je dobila nagradu “Actor of Europe”.

To su samo nagrade koje je glumica, koju smatraju jednom od najljepših crnogorskih glumica, osvojila ove godine.

A njih je mnogo više, kao i uloga u kojima je pokazala da gluma jeste igra i to ona koja kod čovjeka budi najdublje emocije.

A sve je počelo, kaže Julija, od baleta, igre u kojoj pričate pokretima, magije za koju je francuski pjesnik i romanopisac, Teofil Gotje, rekao “balet su snovi pjesnika koje je neko shvatio ozbiljno”.

“Prvo se desio balet, i kroz njega sam upoznala scenu. Svaki put kad bih se izrazila kroz tijelo pred publikom dešavala su se čudna strujanja koja su me polako vezala i na neki način stvorila zavisnost. Mislim da je moja koreografkinja i veliki prijatelj, Tamara Vujošević Mandić, ‘namirisala’ moje glumačke moći i ona je ta koja je predložila mami gdje da se zaputimo. Ja sam njen predlog zagrlila kao jedini mogući izbor i od upisa do danas strašno, iskreno, profesionalno, duboko sam opsjednuta pozorištem”, priča Julija za “Vijesti”.

Na pitanje šta je to posebno što gluma nudi gotovo u jednom dahu odgovara: “Slobodu, koja je rijetkost današnjice. Mogućnost izbora. Potpunu, istinsku, beskrajnu ljubav”.

Iako je na sceni nešto duže od decenije iza nje su brojne uloge i gotovo da je teško nabrojati predstave u kojima je igrala - „BB noć”, „Kad su žene imale krila”, „Jaja”, „Bura”, „Plan B”, „Mediterano”, „Bokeški D-mol“, “Jao moj Jagoše”, “Učene žene”, “Inspekcija”, “Ekvinocijo”, “Smrt i djevojka”…Sve uloge voli, jer kako kaže, svaka je posebna na svoj način i jednako mila, ali prvu profesionalnu posebno pamti.

“Prva profesionalna uloga bila je u predstavi ‘Ajmo na sex’ u režiji Lidije Dedović. Osjećaj je bio neprocjenjiv, nešto kao ‘Alisa u Zemlji čuda’, a opet vrlo svjesna svakog koraka koji čini. Toliko intenzivan da i sada kad zažmurim mogu da ga ‘prizovem’. Onaj koji te tjera da se duboko u sebi nadaš da će se ta predstava nekada obnoviti…Ne volim da izdvajam uloge jer svaka je posebna na svoj način i jednako mila. Nekada sam navodila diplomsku predstavu ‘Ludi od ljubavi’ i ulogu Mej, ali više ne. Jednako ih milujem”.

Priznaje da ne postoji uloga koju priželjkuje jer, kako kaže, “one koje trebaju dolaze same, jedna po jedna, a strpljenje je majka vodilja”. Nema dilemu kada treba da izabere između filma i pozorišta.

“Pozorište, zato što sam jako malo snimala, a na sceni sam već 12 godina bez prestanka”.

Glumila je u filmovima: „Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa”, „High art”, „Dvije povratne Podgorica - Titograd”, „Jagode” i u seriji „Dojč kafe”. Ne može da izdvoji koji je to glumac/ca ili reditelj/ka sa kojim je saradnja bila najlakša.

“Kada ste posvećeni, kada se ne bavite sobom već ulogom, kada ne izigravate veličinu, kada, što bi rekao profesor Branislav Mićunović ‘volite pozorište u sebi, a ne sebe u pozorištu’, onda je sa svima lako sarađvati. Kada bi ih izdvajala više bih govorila o prijateljstvu a ne o poslu, a čini mi se da to nije bilo pitanje”, kaže glumica uz osmijeh. Tehnika, znanje i sve ono što uče na akademiji pomažu joj da se distancira od uloge koju glumi. Ipak…

“Moram proznati da nekada znam poći sa probe, kao recimo sa Paulinom, i da ostatak dana provedem u ‘razgovoru’ sa njom”. Što se tiče uloga Paulina joj je po karakteru prilično blizu, zatim Žana iz “Plana B”, Anrijeta iz “Učenih žena”.

“Isplivavale su moje karakteristike često, mada uspješno sam ih uspijevala gušiti, jer suština je pobjeći od sebe što više. Mada zavisi od koncepta”.

Smatra da je funkcija nagrada da glumcima daju vjetar u leđa i da su neka vrsta potvrde kvaliteta, mada ne mora uvijek tako da bude, a odbila bi ulogu ispunjenu površnostima, neinspirativnu. Uzore nema, ni u životu ni na poslu, a najdraži glumci su joj Ana Vujošević i Dejan Ivanić i predstave “Leptir” i “Kapital” od Andraša Urbana i “Galeb” od Tomija Janežiča. Dodaje, trenutno, jer nove predstave tek treba da se “rode”.

Rad na mnogim predstavama, česta gostovanja po zemlji i okruženju, rad sa studentima, iziskuje mnogo vremena, tako da joj malo prostora ostaje za sebe i najbliže.

“Uh, trenutno bukvalno nemam slobodnog vremena i sramota me od oca, sestre, cjele porodice. Nedostaju mi jako i IZVINITE. No, dolaze praznici pa će tetka sve nadoknaditi”, obećala je. Narednog vikenda je u Zetskom domu na Cetinju premijera predstave “Tri sestre” koju je režirao Branislav Mićunović. U predstavi glumi i Julija.

“Fantastičan proces, ponosna sam na kolege i cijelu ekipu. Opčinjeni smo svi radom i zaista se ponašamo kao jadna velika porodica. Uživamo. Premijera je 15. Nakon toga imam sljedeće projekte, ali o njima ćemo kada počnemo sa radom”, poručila je.

Suze - “poklon” jedne Tamare

Kažu da pozorište može promijeniti svijet. Da li vjerujete u to i koliko glumci mogu da pomognu, prije svega, mladima da shvate prave vrijednosti?

“Poslije predstave u Nikšiću zatekla sam djevojku od 18 godina, moju dragu Tamaru, uplakanu i duboko potresenu. Te suze nisu mogle da se zaustave nekih desetak minuta. To je bio jedan od najvećih poklona koje sam dobila poslije uspješno obavljenog posla. U isto vrijeme to je bio znak da je nečija duša pročišćena, da je naučena nova lekcija o postojanju. Da je zgrabljeno još jedno srce koje će postati redovan posjetilac. Čini mi se da kada bi mladi, a bog’me i stariji, češće posjećivali našu ‘čarobnu kuću’, a država u kojoj živimo postala bi prostor bez folka, parova, braće i farmi. Postala bi kuća bez nasilja, mržnje i primitivizma. Ovako, tu smo gdje smo. Pozorište je najbolja seansa, terapija, iscjeljivački momenat koji sebi možete priuštiti. Za samo, na našu veliku žalost, sedam eura koliko košta karta (najskuplja)”.

Više poštovanja i razumijevanja za glumce

Na pitanje da li je teško u Crnoj Gori, i uopšte na ovim prostorima, biti glumac Julija odgovara:

“Jeste. I dan-danas mi se čini da ljudi, čak i ljudi iz umjetnosti, ne shvataju koliko je poziv glumca težak. Nekada je odnos prema glumcima toliko zabrinjavajući i ponižavajući. Preko Udruženja glumaca Crne Gore nadam se da ćemo uspjeti da se izborimo za naša prava i da će se prazne glave posmatrača napuniti razumijevanjem i poštovanjem”.

Osvojio je Nikšićanin

U junu Julija je postala i Nikšićanka. Udala se za akademskog vajara, Marka Petrovića Njegoša.

“Marko Petrović Njegoš, pored toga što je fantastičan umjetnik, vajar izrazito čist, iskren, brižan i posvećen čovjek, onaj čiju dušu zavolite poslije 15 minuta razgovora, čije oči pamtite dugo nakon razgovora. On je moja najveća podrška u životu, tako da me osvojio Nikšićanin i učinio da Nikšić zavolim dublje”.

( Svetlana Mandić )