Stijena nad glavom tjera iz sela

Ovo je samo Bog mogao da zaustavi, kaže Halil Bajrović iz Postegvaša, pokazujući ogromnu stijenu koja se sa visine od dvije hiljade metara prije dvije godine stropoštala do njegove kuće, srušila među i stala na 80 centimetara od spavaćih soba.

Nedavni razorni zemljotres u Albaniji, ali i kasnija česta podrhtavanja tla, unijeli su strah i čemer u živote mještana sela na dvije granice - lijevo sa barskom opštinom i desno, podno Taraboša, sa Albanijom.

“Bio je akšam (sumrak) kada smo čuli tutnjavu. Istrčali smo iz kuće... Vidite i sami koliko je to čudo, ima više od pet kubika. Još samo pola obrta i završio bi u krevetima. Naravno da nas je strah, koga ne bi bilo, kad vidite ovo, ali i ono gore“, kaže Bajrović pokazujući na vrh Samagara.

Na vrhu brda na samoj ivici, pored na pola rascijepane stijene, stoji još veća kamena gromada, zbog čega je od 15 familija mirnog sela njih sedam već odselilo u grad.

Neki od njih prvi put u životu postali su podstanari...

Dan nakon što se ogromna količina kamena sručila na imanja seljana, Bajrović je sa komšijama pošao na lice mjesta. Kaže da je malo reći da je jezivo ono što su vidjeli.

“Tri puta veća stijena od ove odvaljena je od cjeline koja je pukla na sve strane. Pitanje je vremena kada će i ona put dolje i ko zna gdje udariti. Da neko vidi taj prizor, pitao bi da li su oni ljudi što dolje još spavaju normalni“, kaže Bajrović.

Od tada je, priča, počelo iseljavanje familija iz Postegvaša koje traje i danas.

“Mi koji smo još ovdje strahujemo od svake kiše, sa mrazevima koji stižu, dolaze nam noćne more... Kad su bili nedavni zemljotresi, niko nije spavao nekoliko dana. Zato ćemo i mi uskoro prema gradu, u selu će možda ostati samo tri ili četiri familije“, kaže Bajrović.

Sa njegove terase pogled se pruža u dolinu sve do Sukobina i graničnog prelaza, lijevo je Taraboš, a u liniji, do kraja vidika, brda Albanije, iza je Samagar, na pola ga presijeca put ka Ostrosu. Stijena u dvorištu Bajrovića, tog 20. decembra 2017, prvo je pregazila cestu...

Saobraćaj je bio u prekidu, ljudi nijesu znali šta se dešava.

“Šta će biti ako krene ona veća? To nikog ne zanima, niko više ne pita ni za ovu moju, da li je još vani ili unutra“, ogorčen je Bajrović.

Dodaje da je odmah nakon što je stijena pala u njegovo dvorište pošao u Opštinu da se raspita i da traži pomoć da je uklone.

“Bio je ovdje sekretar Milazim Mustafa sa saradnikom, obećali su pomoć, ali ništa od toga. Ja sam bio dogovorio sa jednim bageristom iz Klezne da dođe i da ukloni stijenu za 400 eura, ali su mi u Opštini rekli da oni nemaju te pare i da mu ja dam pa će oni poslije meni. Ali, prijatelji su mi rekli da mi oni to nikad neće uplatiti i zato je stijena još tu“, priča Bajrović, koji je već pet godina bez posla, a još nema uslova za penziju.

Radio je 34 godine u firmi “Put Bar” sve do uvođenja stečaja, kaže da su mu ostali dužni. Sin mu je dobio radnu vizu i pošao prije mjesec u Njemačku.

“Teško se živi, mladi su već napustili selo. Ima samo još jedna djevojčica koja ide u Osnovnu školu u Kravarima. Nema ovdje perspektive“, kaže Bajrović.

Seljani se, dodaje, slabo bave poljoprivredom, još manje stočarstvom.

“Od Kravara preko Mučaja pa evo ovdje do Postegvaša, oko 50 domaćinstava ima ukupno pet ili šest krava i 30 ovaca“.

Razočaravajuće je, kaže, što ih niko iz vlasti ne obilazi, niti pita kako i od čega žive.

“Kada se desilo ovo prije dvije godine, bili su samo ovi iz Opštine i bivši predsjednici Opštine i Vodovoda, Fatmir Đeka i Fehim Avdiu. I niko više. Predsjednik Ljoro Nrekić nam je takođe obećao pomoć, uzalud čekamo“, priča i dodaje da su vjerovatno jedina mjesna zajednica koja nema organizovan prevoz do grada.

“Tako je više od 15 godina. I onda se neko čudi što napuštamo ognjišta“.

U Mučaju ne strahuju, ali ipak odlaze

U susjednom selu Mučaj, koje kao i Postegvaš pripada MZ Kravari, ne strepe od stijena sa Samagara, ali ljudi svejedno odlaze.

Mještanin Mustafa Aljoši kaže da je od 28, u selu ostalo 18 domaćinstava.

“Uprkos tome, naše selo četvorogodišnju OŠ Kravari drži otvorenom jer imamo 11 od ukupno 18 učenika“, s ponosom kaže Aljoši.

Kaže da je jedan učenik iz Postegvaša, a ostali iz Kravara.

“Učenika iz Postegvaša na nastavu dovode roditelji, a vraća ga učitelj Valjdet Demirović“, kaže Aljoši.

U selu, odnedavno, nemaju velikih problema sa vodom.

“Direktor Vodovoda Fuad Hadžibeti kazao nam je da uvijek možemo cisterne da napunimo sa hidranta u Vladimiru“, priča Aljoši i dodaje da je makadamski put koji povezuje Postegvaš i Mučaj sa putem koji vodi do Sukobina, spas za seljane.

“Mi ne možemo zimi kolima da izađemo na gornji put. Zato u Vladimir i Ulcinj idemo preko Sukobina“, kaže Aljoši i dodaje da je predsjednik Opštine Ljoro Nrekić prije dvije godine obećao da će makadam u dužini od 800 metara, biti asfaltiran.

“Čvrsto vjerujemo da će predsjednik ispuniti obećanje“.

Promjene uslov za ostanak mladih

Adrian Demirović, rodom iz Kravara, diplomirao je kriminalistiku u Prištini i iako u glavnom gradu Kosova očekuje posao, ne zaboravlja zavičaj. On je zasadio 250 korijena maslina na svom imanju i za njih obezbijedio vodu iz bunara.

“Planiram još 250, a kasnije još 500 korijena, ali je to nemoguće u uslovima bez urednog vodosnabdijevanja“, kaže Demirović koji je trenutno na magistraturi u Prištini.

“Mogu biti zaposlen bilo gdje ali ću se uvijek rado vraćati u Kravare. Ali, sve dok se nešto ne promijeni, mladi će odlaziti“.

( Samir Adrović )