Utvrđivanje krivice za užase u Čaušeskuovim sirotištima

Bili su to prizori koji su, po mišljenju mnogih širom svijeta, definisali realnost nakon rumunske revolucije 1989. godine: neuhranjena djeca odjevena u rite tužno gledaju u kamere unutar sramno oronulih sirotišta.

Za Božić će biti 30. godišnjica od kako je Nikolaeu Čaušesku, megalomanski izolacionistički rumunski diktator osuđen po hitnom postupku i ubijen zajedno sa svojom suprugom. List „Gardijan“ podsjeća da su njegovim pogubljenjem okočane više od dvije decenije vladavine koja je donijela siromaštvo i očaj većem dijelu rumunske populacije.

Tokom trideset godina od njegovog pada, samo šačica ljudi je zakonski kažnjena zbog uloge u Čaušeskuovom represivnom režimu, a niko nije krivično odgovarao zbog tretmana desetina hiljada djece u nehumanim maloljetničkim institucijama kojima je upravljao režim. Britanski list, međutim navodi, da bi to uskoro moglo da se promijeni. Florin Soare iz Instituta za istraživanje komunističkih zločina, godinama prikuplja svjedočenja i procjenjuje da je u periodu od 1966. do 1989. godine između 15 i 20 hiljada djece nepotrebno umrlo u rumunskim domovima za djecu. Većina smrtnih slučajeva se dogodila u domovila za djecu sa posebnim potrebama.

„Kada smo počeli istragu, znali smo da je bilo zlostavljanja, ali nikada nijesmo mogli da zamislimo razmjere počinjenih zločina“, kazao je on za „Gardijan“. Istražitelji su rezultate svog rada predali rumunskim tužiocima 2017, koji su za britanski list izjavili da bi zvanične tužbe mogle biti podignute sljedeće godine.

Proces rasvjetljavanja zločina iz komunističkog perioda ide veoma sporo, a o represiji se ne govori ni u školama, kazala je Ana Blandijana, pjesnikinja koja je bivši zatvor na granici sa Ukrajinom pretvorila u muzej komunističkih zločina, jedini tog tipa u zemlji. Rijetkima iz Čaušeskuovog najužeg kruga je suđeno nakon revolucije. Suđenje Ionu Ilijeskuu, koji je preuzeo vlast nakon Čaušeskua i koji sada ima 89 godina, konašno je počelo u Bukureštu prošlog mjeseca nakon višegodišnjeg odlaganja. U oktobru, sud u Bukureštu je oslobodio dvojicu oficira komunističke tajne policije Sekuritatea, optužbi za zločine protiv čovječnosti zbog ubistva disidenta Georga Ursua, koji je 1985. preminuo u zatvoru gdje je mučen.

„Poenta nije da pošaljemo 90-godišnjake u zatvor“, poenta je da promijenimo atmosferu u zemlji, da govorimo istinu o tom periodu i da kažemo istinu kako bismo mogli da zatvorimo to poglavlje“, kazala je Blandijana za britanski list.

Rumunska sirotišta su počela da se pune krajem 1960-ih godina, kada je država odlučila da se bori protiv demografske krize zabranivši abortuse i uklanjajući kontracepciju iz prodaje. Mnoga djeca smještena u sirotišta nijesu zapravo bila siročad, već djeca roditelja koji finansijski nijesu mogli da ih odgajaju.

Najužasnije zlostavljanje događalo se u domovima za djecu sa posebnim potrebama, koja su oduzimana od porodica i smještana u institucije. Kada su imala tri godine, djeca sa posebnim potrebama su raspoređivana u tri kategorije: „izlječiva“, „djelimično izlječiva“ i „neizlječiva“.

Djeca iz treće kategorije, od kojih su neka imala manje ili uopšte nijesu imala hendikepe, bila su podvrgnuta naročito brutalnim uslovima.

Širom zemlje, bilo je 26 ustanova za djecu iz treće kategorije. Istražitelji su se fokusirali na tri ustanove i došli do šokantnih podataka koji se odnose na stepen smrtnosti među djecom. „Djeca nijesu umirala od hendikepa, u sedamdeset odsto slučajeva umirala su od upale pluća. Umirala su od spoljašnjih razloga koji su mogli da se spriječe ili liječe“, kazao je Soare.

Kako se istraga nastavljala otkriveni su još užasniji detalji, navodi „Gardijan“. Bilo je svjedočenja o djeci koja su imala promrzline, djeci koju su doslovno pojeli pacovi i koja su držana u kavezima u sopstvenom izmetu, kazao je Soare.

Samo u ove tri ustanove tokom 1980-ih istražitelji su otkrili 771 smrtni slučaj koji je mogao biti spriječen. „Nema dokumaneta koji to dokazuju, ali je jasno da je krajnji cilj bilo istrebljenje“, kazao je Soare.

Lista onih za koje istražitelji vjeruju da su odgovorni i da treba da budu krivično gonjeni je povjerljiva, ali uključuje zaposlene koji su bili direktno odgovorni za zlostavljanja i funkcionere u komunističkom sistemu.

Neki od onih koji su proveli djetinstvo u ovim ustanovama nijesu sigurni da su sudski procesi dobra ideja, tri decenije kasnije. Florin Katanesku, 41-godišnjak koji je odmah po rođenju oduzet od majke jer je ona u to vrijeme bila na psihijatrijskom liječernju, odrastao je u nekoliko sirotišta.

On se sjeća slučajeva zlostavljanja, ali vjeruje da se treba fokusirati na budućnost, ne na prošlost. „Bolje je fokusirati se na napredak i pobrinuti se da se takve stvari nikada više ne ponove“, kazao je on za „Gardijan“. On sada upravlja ustanovom u koju dolaze djeca nakon sirotišta i pomaže im da se integrišu u društvo.

Izidora Rukela, koji je prvih 11 godina života proveo u instituciji za navodno „neizlječivu“ djecu, jer je kao dijete imao dječiju paralizu, usvojila je američka porodica i on je 1991. godine napustio Rumuniju. Sada živi u Denveru u Kolaradu.

On se u razgovoru za „Gardijan“ prisjeća da je među zaposlenima bilo pravih sadista, a naročito se sjeća žene kojoj se vidjelo da uživa da muči djecu. Nju su ponekad morali da obuzdavaju drugi zaposleni. On priča o tome kako su djeca brutalno tučena, davani su im sedativi i redovno su vezana za krevete. „Bilo je djece koja su tučena, a onda bi sljedećeg dana bila mrtva“, kazao je on.

Međutim na pitanje da li bi volio da nekom od zaposlenih, koji su danas živi, bude suđeno, Rukel kaže da bi možda bolje bilo „ostaviti se toga“ pošto je prošlo toliko vremena.

On kaže da je mnoge zaposlene prosto slomila nehumana priroda sistema. „Ne krivim ih. Većina nije bila obrazovana da radi sa djecom sa posebnim potrebama i bilo je nemoguće da se nekoliko ljudi brine o toliko djece. Dosta njih je saosjećalo sa nama, ali bi ih kažnjavali stariji zlobniji zaposleni ukoliko bi pokušali da nam pomognu“.

Ima onih koji su radili unutar tog nehumanog sistema, a koji ni danas ne osjećaju krivicu. Jedan bivši zaposleni nedavno je za jedan rumunski list kazao. „Tamo nije bilo potrebe za specijalistima, jer je njihova dijagnoza bila „neizlječivo. Zašto biste traćili vrijeme specijaliste sa neizlječivom osobom. Lude, neizlječive djece ima svuda. Oni uništavaju sve, a za nas je bila nemoguća misija da im promijenimo odjeću i čaršave. Prosto bi se skidali i stajali goli kao majmuni“.

Za Soarea, koji je godine proveo istražujući zlostavljanje kako bi počinioci bili izvedeni pred sud sve ovom ima šire značenje. „Rane koje je Čaušesku nanio društvu su i dalje otvorene i ovo je dio procesa kako bismo se pomirili sa sopstvenom prošlošću“, kazao je on.

Deset dana koji su uzdrmali svijet

15. decembar 1989.

Tri nedjelje nakon što je Nikolae Čaušesku jednoglasno izabran za generalnog sekretara rumunske Komunističke partije, policija je izbacila Lasla Tekeša, pastora i kritičara lidera, iz njegove crkve u Temišvaru. Te noći, mnogi iz njegove kongregacije okupili su se kod njegove kuće u znak protesta zbog te odluke.

16-20. decembar

Raste podrška Tekešu i pretvara se opšti protest protiv režima, koji reaguje silom. Oko 100 000 ljudi izlazi na glavni gradski trg, pozivajući Čaušeskua da stupi sa dužnosti.

21. decembar

Uprkos protestu, desetine hiljada ljudi dovedene su na Trg u Bukreštu da čuju Čaušeskuov godišnji govor. Međutim, oni počinju da skandariju „Temišvar, Temišvar“. Šokirani Čaušesku poziva vođe okupljenih da ostanu i nudi povećanje plata. Međutim, njegov autoritet je uzdrman, a na televizijskim snimcima njegova slabost je prikazana pred cijelom zemljom. Demonstranti preplavljuju centar grada, a vojska reguje silom.

22. decembar

Sukobi se nastavljaju. Čaušesku i njegova supruga helikopterom bježe pred bijesnom masom. Rumunska vojska staje na stranu demonstranata. Ion Ilijesku preuzima dužnost predsjednika.

23-24. decembar

Sukobi se nastavljaju u Bukureštu. U borbi između različitih frakcija Nacionalni front spasa, na čelu sa Ilijeskuom, izlazi kao pobjednik. U revoluciji je ubijeno oko 1100 ljudi.

25. decembar

Čaušeskuu i njegovoj supruzi Eleni sudi vojni sud, proglašava ih krivim nakon čega su odmah pogubljeni strijeljanjem.

( Nada Bogetić )