Šta se krije iza krize demokratije

Već odavno niko ne negira da je demokratija u cijelom svijetu ugrožena. Mnogi više ne vjeruju da demokratija radi u njihovu korist ili da funkcioniše onako kako treba. Izbori, izgleda, ne daju realne rezultate osim što dodatno komplikuju postojeće političke i socijalne razlike. Kriza demokratije je velikim dijelom i kriza predstavljanja građana ili, da budemo precizniji, njegovog odsustva.

Na primjer, nedavni izbori u Španiji i Izraelu bili su neubjedljivi i razočaravajući. A SAD, nekadašnje svjetsko uporište demokratije, preživljavaju ustavnu krizu zbog predsjednika kojeg je izabrala manjina birača i koji se od momenta svog izbora izruguje demokratskim normama i vladavini zakona. (...) Za mnoge analitičare, trenutni umor demokratije identičan je onome iz međuratnih godina. Međutim, postoji suštinska razlika: ta ranija kriza demokratije bila je neraskidivo vezana za ekonomsko siromaštvo i Veliku depresiju, dok je današnja nastupila u vrijeme istorijski visokog nivoa zaposlenosti. Bez obzira na to što mnogi ljudi danas osjećaju ekonomsku nesigurnost, reakcija na trenutnu krizu ne može biti prosto ponavljanje onoga je bilo prije. U međuratnim godinama model demokratske uprave više puta je mijenjan, uključujući različite forme predstavničkog sistema. Najprivlačniji je u to vrijeme bio korporativizam kroz koji su, formalno organizovane, zainteresovane grupe vodile pregovore sa vladama u ime određenih profesija ili ekonomskih sektora. Očekivalo se da će kolektivi fabričkih radnika, famera i čak poslodavaca biti sposobniji za donošenje odluka od izbornih predstavničkih skupština koje su počele da se doživljavaju kao nešto glomazno i rastrzano među nepomirljivim političkim grupama. Međuratni korporativistički model danas izgleda odbojno i to ne samo zato što je bio vezan za italijanskog fašističkog diktatora Benita Musolinija. U jednom periodu Musolinijev pristup je čak bio privlačan za političare u drugim zemljama, uključujući i one koji se nisu stavljali na stranu političkog ekstremizma. Na primjer, prvobitno viđenje Nju dila predsjednika SAD Franklina Ruzvelta u sebe je uključivalo mnoge korporativističke elemente, koje su ocjenjivali sindikati i industrijske organizacije (recimo kontrola cijena). Te stavove korporativista zaboravili smo zato što nisu preživjeli odluku Vrhovnog suda iz 1935. kojom je Prvi Zakon o nacionalnoj obnovi industrije iz 1933. proglašen neustavnim. Nesumnjivo, izbori i pseudoizbori u tom periodu izrodili su dikature ne samo u Evropi, već i u Aziji i Južnoj Americi. Zbog tih katastrofalnih rezultata, u poslijeratnom periodu demokratija je bila ograničena kako novim unutrašnjim ustavnim i pravnim ograničenjima, tako i međunarodnim obavezama. U slučaju kontinentalne Evrope i Japana, demokratija je u značajnom mjeri bila nametnuta zbog vojnog poraza, što je značilo da su njena pravila ustanovljena spolja i nisu bila podložna bilo kakvim formalnim preispitivanjima. Na kraju se evropska integracija - u vidu Evropske ekonomske zajednice, a zatim Evropske unije - manifestovala kao sistem presude i izvršenja u službi utvrđenih normi. U širem smislu, međunarodni sporazumi postali su način da se stavi do znanja da su neka pravila nenarušiva ili jednostavno neizbježna; ona više ne mogu biti osporena, ni na demokratski ni na bilo koji drugi način. Ta nova pravna ograničenja su, nesumnjivo, bila dopunjena i vojnim stanovištima. Međunarodni savezi bili su predstavljeni kao sredstvo za podršku unutrašnjoj bezbjednosti. Prema riječima prvog generalnog sekretara NATO-a, lorda H. Ismaja, cilj formiranja Alijanse bio je “da se ne dopusti da Rusi uđu u Evropu, da se obezbijedi američko prisustvo i da se obuzda Njemačka”. Ovaj jedinstveno uspješan aranžman za obezbjeđivanje poslijeratne stabilnosti počeo je da se raspada i prije naglog pada američkog legitimiteta poslije rata u Iraku 2003. i globalne finansijske krize 2007-2008. Predsjednik Francuske Emanuel Makron bio je potpuno u pravu kada je nedavno oštrim riječima upozorio da EU stoji “na rubu propasti”, a da je NATO “u stanju moždane smrti”. U vrijeme predsjednika Donalda Trampa, Amerika - i samim tim NATO - više nisu u stanju da strateški razmišljaju i ne žele da zaštite transatlantske interese. Poslijeratni poredak često je kritikovan zato što je isključivao bilo kakav drugi istinski demokratski izbor. S tim u vezi, zapadni politikolozi su počeli da govore o širokoj demobilizaciji. I mnogo prije pojave njemačke radikalne desnice, istaknuti intelektuaci te zemlje došli su do zaključka da glasanje nema značaja i da savremeno doba predstavlja vladavinu umjerenih u ime statičnih - „letargokratije“. Zato je savremeni izazov da se dođe do veće demokratske inkluzivnosti. Korporativizam starog stila ne može biti odgovor zato što većina ljudi sebe ne definiše isključivo kroz jednu ili pa čak ni pretežno kroz jednu profesiju. Istovremeno, argument u korist tehnokratije, zasnovane na međunarodnim pravilima, danas izgleda istrošen i inertan čak i ako su međunarodne institucije (uključujući EU i NATO) i dalje neophodne da bi se obezbijedilo opšte dobro. U naše dane, lični identitet određuje se kroz složeni kompleks faktora. Većina ljudi sebe smatra potrošačima, proizvođačima, ljubavnicima, roditeljima, građanima i onima koji dišu isti vazduh, u zavisnosti od konteksta. Najčešći i jasno određen izbor neophodan je za prenos složenog aspekta individualnosti u politički izraz. Na sreću, savremene tehnologije bi ovdje mogle da pomognu. Digitalno građanstvo - posredstvom elektronskog glasanja, anketa i peticija - jedno je od očiglednih rješenja problema opadajućeg učešća građana. Naravno, važno je pažljivo razmisliti na osnovu kakvih rješenja ćemo preći na nove, direktnije metode diskusije i glasanja. Takvi mehanizmi ne treba da se koriste za osnovne, definišuće odluke koje su po svojoj suštini sporne i kontroverzne; ali oni bi mogli pomoći u rješavanju svakodnevnih praktičnih problema, kao što je razmještanje željezničkog ili automobilskog sistema ili detalji kontrole izduvnih gasova i cijena energije. Ovo viđenje demokratskog oporavka najefikasnije će funkcionisati i malim zemljama, kao što je Estonija, pionir digitalnog građanstva i elektronskog prebivališta. Pojedini gradovi mogli bi raditi to isto predlažući pouke za šire strategije. Razmišljanje na lokalnom nivou o problemu predstavljanja može biti prvi korak ka prevazilaženju krize demokratije u cijelom svijetu. Autor je profesor istorije i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston Copyright: Project Syndicate, 2019.

( Harold James )