Grijeh nečinjenja

Čemu vlastita samostalna država ako niste sposobni njome upravljati? Jesmo li mi prvi, ili šampioni u Europi, po tome što ćemo reći, mi dižemo ruke u zrak, nismo sposobni upravljati svojom državom? Ne, ovo pitanje nije postavio nitko iz predsjedničkog izbornog cirkusa, ni predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja iskače iz torte i pjeva “Happy Birthday” Milanu Bandiću, zagrebačkom gradonačelniku protiv kojeg se vodi niz sudskih postupaka i istraga. Nije gađao u sridu ni Zoran Milanović kojem se gadi Branimir Glavaš koji ga želi za predsjednika iako je kao premijer bio speman s tim istim, za ratne zločine procesuiranim Glavašem i njegovom strankom, koalirati!? Mislav Kolakušić zauzet je sastavljanjem spiska od nekoliko tisuća onih koje će uhapsiti kada zauzme Pantovčak, što će logično iziskivati i stanoviti broj konc-logora za njihov smještaj, dok bi Miroslav Škoro najrađe svetkovao Martinje kao glavni državni blagdan. Ne, nije to nitko iz Vučićevog brloga dobacio kako Hrvati ne zaslužuju državu, niti taj glas stiže iz poznatog kruga domaćih antidomoljubnih jugoslavenskih provokatora. Barem do sada, Mladena Vedriša tako nitko ne bi opisao. Što je sveučilišnog profesora, koji je bio među najbližim suradnicima Franje Tuđmana na početku devedesetih i koji cijelo vrijeme aktivno sudjeluje u javnom, znanstvenom, političkom i poslovnom životu, natjeralo na jednu tako heretičnu misao, za koju bi neki drugi već odavno gorjeli na lomači, mogli smo pročitati u njegovom intervjuu u subotnjem broju ovih novina. Tu su sve brojke, sve usporedbe, svi argumenti koji pokazuju i dokazuju kako nemamo pojma što je država i kako se njome upravlja. Neće, naravno, Vedriševe riječi doprijeti dalje od vrijeđanja i govora mržnje na društvenim mrežama. Šator je razapet, predizborni je cirkus hipnotizirao cijelu naciju koja, gutajući kokice otvorenih usta, zapanjeno gleda umjetnicu na trapezu, krotitelja lavova i dvojicu klaunova koji neozbiljno izvode ono što publika želi da izvedbeno bude zbilja. Cirkus je opijum za narod, dovoljno je svakih četiri-pet godina da dođe u vaše malo mjesto pa da taj dan proglasimo praznikom demokracije. Levitacija i letargija najbolje su vještine kojima ribari ljudskih duša održavaju status quo, a urođeni mentalitet krda savršeno im ide na ruku. Zato je bitnije za koji je nogometni klub trebalo kucati superhrvatsko srce i je li oklopno vozilo visoko tri ili 2,58 metara da bi se skok s njega zvao pad ili let. U toj sveopćoj pohvali ludosti kako nazvati samohvalu kako je pala stopa nezaposlenosti, a istodobno ne spomenuti da je 300 tisuća ljudi otišlo iz Hrvatske, po iseljavanju druge države u Europi? Demagogijom ili debilnošću? Nije Mladen Vedriš otkrio toplu vodu, nešto o čemu se u ovom shizofrenom bantustanu na marginama nije i prije govorilo, da će Hrvatska, nastavimo li ovako, kao funkcionalni teritorij, služiti Europi tek za kupanje i sunčanje. Najsposobniji i najpametniji već odavno su sreću potražili negdje drugdje, mi na svoj trošak uspješno školujemo mlade ljude koji s fakultetskim diplomama bez problema nalaze poslove konobara ili sobarica po europskim metropolama i provincijama. Ne samo što je društvo narušeno iznutra već smo svakodnevno svjedoci da se razara do baznih atoma civiliziranosti. Uljuđeno društvo i uređena država nisu ovdje nikome na pameti. Hrvatska danas ne zna što je dobro a što zlo, ne razlikuje istinu od laži, zločin od pravde, pa se od temelja tako naherena ozbiljno ljulja i prijeti sunovratom. Mogli bismo se složiti s Vedrišem kako je “nedjelovanje u ovom času osnovni krimen”, ali i dodati kako je nečinjenje istočni grijeh koji je toliko dubok da se više ne da iskorijeniti. Zato, budimo šampioni, dignimo ruku. Ili se vratima u cirkus, tamo je lakše i ljepše. (novilist.hr)

( Branko Mijić )