Umjetnost poboljšava mentalno stanje društva

U intervjuu za “Vijesti” umjetnica iz Slovenije Katarina Stegnar poručuje: “Gledajte predstave, slušajte muziku, čitajte knjige, razgovarajte... Ostalo će doći”, a iz razgovora sa njom se da zaključiti da je zaista tako...

Ona je krajem novembra gostovala u Podgorici sa predstavom “Alkestida” koja je izvedena u Crnogorskom narodnom pozorištu, a koja se bavi pitanjem najstarije Euripidove drame koja je izvedena 438. godine prije nove ere i sve do danas postavlja aktuelna pitanja. Legenda o Alkestidi, supruzi kralja Admeta, govori priču žene koja iz ljubavi prema mužu pristaje da umre umjesto njega. Herakle je, prema legendi, kasnije spasava od smrti i vraća mužu, no ovaj komad je adaptirala Lada Kaštelan, a režirala Livija Pandur pa dobija jednu drugačiju nit koja glavnoj glumici, Stegnar, daje i poseban izazov - nakon monologa, ona glumi samo svojim tijelom, pokretima, izražajima, bez riječi.

Stegnar za “Vijesti” ne krije ponos i oduševljenje nakon izvedbe u Podgorici ističući da je osjetila pažnju i emocije publike. Pored glume u pozorištu, Stegnar je poznata i po svojim performansima, a crnogorska publika ima priliku da je vidi i u sklopu video rada “Slobodan pad” Lenke Đorojević i Mateja Stupice na Crnogorskom likovnom salonu “13. novembar” na Cetinju.

Stegnar za “Vijesti” govori o svom radu i angažmanu, ulozi Alkestide, govori o umjetnosti kao profestiji i umjetnicima kao ljudima, otkriva teme koje je uvijek okupiraju, a iznosi i svoje planove za dalje.

Krajem novembra gostovali ste u Podgorici sa predstavom “Alkestida”, kakvi su Vaši utisci sa tog igranja, kako je publika reagovala?

Bilo je fantastično! Moglo se osjetiti da publika diše u istom ritmu kako se predstava odvija. Takođe, veoma sam zadovoljna našom izvedbom, s obzirom na to da smo sredinom septembra posljednji put izveli predstavu.

Rediteljka Livija Pandur kazala je u jednom intervjuu da ste upravo Vi Alkestida kakvu je zamišljala. Kako biste Vi predstavili svoju ulogu, a onda i predstavu, posebno uzimajući u obzir da je u pitanju Euripidova drama, zatim i mit, koji budi i danas aktuelne teme?

Alkestida je priča o kobnoj odluci, o odricanju sopstvenog života zarad nječijeg, a u ovom slučaju zarad života čovjeka kojeg heroina, Alkestida, zaista voli. To je situacija bez dobitnika. Čak i ako Herakle vrati Alkestidu, nema rješenja, ne više. Pravo pitanje koje se postavlja jeste: „Ko prvi odlazi“. Drugi ugao ove uloge bila je njena tišina. Prema mitu i Euripidu, Alkestida nakon povratka ne bi trebalo da govori tri dana. Lada Kaštelan ju je, stoga, postavila u prostor između života i smrti, između mrtvih i živih, u prostor bez riječi. Dakle, nakon monologa ja postojim i djelam samo svojim tijelom i svojim prisustvom. To je ono što je jedinstveno i posebno u mojoj ulozi.

Kako Alkestida korespondira sa današnjim vremenom i ko bi mogla biti Alkestida danas, da li ova predstava postavlja ili daje odgovor na to pitanje?

Žrtva u ovom svijetu vođenim egom veoma je važna i hitna tema. Kada smo samo “ja, ja i samo ja” važni, nema mjesta ni za šta drugo. Sa druge strane, imamo sreću da se ne moramo suočavati sa konačnim žrtvovanjem. No, mi to ipak prepoznajemo. To vidimo u svakoj ratnoj zoni, izbjegličkom kampu i u gladnim očima svakog djeteta. Tamo Alkestida ima na tone. Nažalost, nema odgovora.

Kao glumica imate veoma uspješnu karijeru, mnogo nagrada i uloga za sobom. Da li i na osnovu čega birate uloge ili Vam one same dolaze, one biraju Vas, kako glumci obično kažu?

Oboje. Pokušavam da se družim sa ljudima sa kojima sam uspostavila dobru kreativnu povezanost. Pozorište i filmovi su kolektivne umjetničke forme, pa je saradnja, odnosno “sazvježđe” ljudi vrlo važno. Razmišljam o predloženoj ulozi, ali više mislim na ljude oko te uloge i ostale koji su uključeni u proces.

Sa druge strane, poznati ste po svojim performansima, kao slobodna umjetnica... Koju slobodu Vam dopušta performans kao mediju odnosu na glumu i koji je Vaš poriv da se bavite performansom?

Za mene ne postoji razlika između tih formi. Performansi kakve izvodim i pozorište... Oboma prilazim na isti način, možda samo imam nešto drugačije alate. Jedino u čemu vidim razliku je dobra i loša umjetnost.

Smatrate li da na taj način možete da komunicirate sa društvom, probudite neke usnule djelove zajednice, reagujete na nešto i koliko uspješno?

Ponekad je tako. Kao umjetnica uvijek osjećam potrebu da malo prodrmam svijet i smatram da umjetnici to i rade. Pomjeraju se stvari (u svijetu), ali u izrazito malim koracima, sporo... Na kraju krajeva, moramo prihvatiti i da smo često viđeni samo kao večernja zabava.

Da li se umjetnici dovoljno cijene u društvu i sa druge strane, da li su sami umjetnici svjesni da pored svoje privatne i poslovne uloge imaju i mnogo drugih, s obzirom na to da je umjetnik istaknuti dio društva, dio intelektualaca od kojih se očekuje glas?

Mislim da se moramo odreći naziva naše profesije, toga da smo umjetnici i moramo konačno svi kolektivno priznati da ako se emancipujemo i postanemo više politički nastrojeni i društveno angažovani, svaki glas se računa i vrijedi. Biti umjetnik nije glas i nije angažovanje, jer što je još važnije od toga, potrebna nam je svijest da smo ljudi.

Bliži se i Nova godina, kako biste opisali ovu koja je za nama, po čemu je bila bitna za Vas?

U ovoj godini sam uradila dva, meni lično, vrlo bitna komada: performans #hatebetter i upravo ulogu Alkestide.

A kakvi su planovi za dalje?

Radujem se dvjema velikim međunarodnim turnejama, prvo u Njujorku sa kolektivom Beton Ltd., a zatim i turneji “Alkestide” na Ibero-američkom festivalu u Bogoti. U međuvremenu, radim u Njemačkoj sa grupom mladih istaknutih slovenačkih umjetnika u saradnji sa Staddsteatrom Nurenberg. Nakon svega toga, nadam se da ću se vratiti na jug, na Jadran.

Da li biste nešto dodali ili poručili čitaocima?

Gledajte predstave, slušajte muziku, čitajte knjige, razgovarajte... Ostalo će doći.

Svi se možemo oduprijeti, ali smo nadjačani i zato tragikomični

Istakla bih da Vas je crnogorska publika, pored ove predstave, mogla i još uvijek može vidjeti i na još jednom mjestu - na Cetinju, na Crnogorskom likovnom salonu “13. novembar”. Naime, rad Lenke Đorojević i Mateja Stupice predstavlja video performans “Slobodan pad” u kojem Vi učestvujete. Ovogodišnji Salon će ostati upamćen po tome što su svi umjetnici ravnopravno podijelili nagradu. Kao (in)direktan činilac ovog rada, šta je ono što publika i gledaoci u njemu mogu posebno da vide, šta da uoče, otkriju?

U njihovom radu ja sjedim u stolici koja je bila horizontalno postavljena i pravim se da stoji uspravno. Bila mi je potrebna velika fizička snaga, naprezanje, ali bilo je i zabavno. Kad umjetničko djelo vidim kao član publike, onda se ono zaista poigrava sa mojom percepcijom pokazujući mi da se svi možemo oduprijeti, ali da smo nadjačani, prevareni i u tom smislu smo tragikomični.

Sa Lenkom Đorojević ste sarađivali i ranije?

Da, sarađivale smo ranije u pozorištu, ona je bila scenografkinja. Zaista sam zadivljena njenim razmišljanjem i senzibilitetom. Ono što cijenim je da su oboje (i ona i Matej) zainteresirani za druge umjetničke medije: pozorište, muziku i ostale... Oni zajedno stvaraju veoma delikatnu i senzitivnu umjetničku zajednicu koja zajedničkom kreativnošću, razmjenom umjetničkih alata, ideja i, samim tim i dijalogom, uspijeva da prenese poruku.

Zajednica koja se formira oko umjetnosti je puna potencijala

Dugo ste bili slobodna, nezavisna umjetnica, ako se ne varam? Koje su prednosti toga, a koje mane, izazovi? I na koji način “koristite” to svoje zvanje, da li postoji neki cilj, poruka koju želite da prenesete?

Bila sam nezavisna umjetnica 15 godina, a već 5 sam stalno angažovana u Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubjani. Što se tiče pitanja razlike u zaposlenosti ili samozaposlenosti, mogu da odgovorim samo izrekom: „Možete uzeti tigra iz džungle, ali ne možete uzeti džunglu iz tigra“. Mislim da je moja osnovna poruka da smo bez umjetnosti mrtvi.

Koje teme Vas posebno intigiraju, uzbuđuju? Da li se za neke stvari, kao umjetnica, osjećate društveno odgovornom - da ih iznesete, o njima govorite svojim umjetničkim jezikom i šta je to obično?

Socijalna nepravda i socijalni sistemi. Osjećam da je vrlo važno da umjetnost brzo reaguje na trenutne probleme. Nekada sam mislila da je umjetnost beskorisna u kreiranju političkih diskursa, ali u posljednje vrijeme zaista osjećam da zajednica koja se formira oko umjetnosti može biti vrlo jaka, snažna, puna potencijala... Čak i ako je to samo nekoliko ljudi, ali te umjetničke debate mogu poboljšati mentalno stanje nacije.

Koliko Vas je oblikovao Vaš rad, što u poslovnom smislu, a što u privatnom?

Smatram sebe veoma srećnom što mi je omogućeno da živim od svoje umjetnosti, a uz to sam odradila sam toliko različitih predstava, bavila se raznim temama i putovala svijetom, zaista sam bogata, a umjetnost mi je to podarila. Sa druge strane rokovi koje imamo zaista nijesu normalni, ali to je dio ovog posla.

( Jelena Kontić )