Danita Ema: Moć baleta je njegova magija

Iako ju je povreda sputala da napravi velike baletske korake, nije je zaustavila da svoj život posveti baletu tako što će učiti druge magiji koju ta umjetnost nosi... Profesorica Danita Ema boravi u Podgorici kao “Fulbright specialist” i prenosi svoje znanje, sposobnosti i disciplinu balerinama iz baletske škole “Princeza Ksenija” sa kojima temeljno vježba u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović”.

Njen zadatak u školi “Princeza Ksenija” podrazumijeva šest nedelja intenzovnog master class-a, a ona je tu već četvrtu sedmicu kao specijalna gošća povodom 20 godina postojanja škole. Njen boravak je podržala vlada Sjedinjenih Američkih Država.

U razgovoru za “Vijesti”, Danita Ema prenosi svoje životno i baletsko iskustvo, jer je to dvoje postalo jedno kada je ona imala samo sedam godina, dijeli impresije o baletu, ljubav i radost koju pronalazi u svakom plié-u, a prenosi i utiske o mladim crnogorskim balerinama sa kojima radi...

Jedna od najvećih specifičnosti baleta jeste što je to umjetnost bez riječi čiji je fokus na tijelo, na pokret, na emociju i ti elementi, zajedno sa publikom, prave jedan krug. Da li je i koliko teško ispoljiti emocije i ispričati priču kroz tijelo i ples?

Mislim da izraz baleta jesu tijelo, um, izraz lica, pogled i oči, snaga, ali i atletske sposobnosti... Kombinacija svega toga dovodi do usavršavanja tehnike i oslobađanja umjetnosti iz vas, osjetite se slobodno da ispoljite i prikažete priču koja negdje leži... To je takođe i povezanost uma sa onim što prikazujete, morate znati kako kroz pokret pružiti značenje pojmovima, kako prikazati ljubav, brak, smrt, a sve to da bude vjerodostojno kao što je u pozorišnim predstavama...

Kako se u svemu tome ispoljava suština nekog djela?

Balerine i baletani moraju pričati priču, oni moraju biti i glumci pored toga što jesu. Vježba je ključ svega. Potrebno je da se ponašate i plešete kao da je to vaš život, morate misliti na ono što izvodite i što “slikate” svojim tijelom i pokretima.

Činjenica da ne postoji jezik u baletu naša je najveća prednost. Balet vas privuče kroz emocije, kroz pokret, kroz sopstvenu ekspresiju... Riječima se može manipulisati, one se mogu mijenjati ili izgovarati drugačije, ali ono što tijelom dajete u baletu je nešto potpuno drugačije. I zbog toga je balet teška disciplina. Na primjer u operi imate kombinaciju libreta, igre, muzike... U baletu mi nemamo libreto niti bilo kakav scenario, mi imamo pokret i prostor kao način da ispričamo priču, to je velika razlika...

U svemu tome veliku ulogu ima mašta, empatija, emocija, ali i psihologija, čini mi se...

Tako je. Mi skoro sve radimo kroz slikovitost, zamišljanje, maštu, sve je vizuelno jer se pokreti, mimika i emocije vide. Ne samo što pričamo priču, mi imamo i scenografiju sami po sebi - imamo snagu ogromnog broja ljudi na sceni koji u istom trenutku izvode apsolutno isti pokret, imaju isti izraz lica, misle i osjećaju isto, a to je vizuelno iskustvo koje apsolutno ostavlja bez daha. “Labudovo jezero”, ja još uvijek plačem svaki put kada pogledam taj balet, to je jedinstvena ljepota. Ima mnogo promjena, raznolikosti, ali svaki put je veoma posebno, jedinstveno i neponovljivo djelo...

Kakav je Vaš lični doživljaj baleta, a s obzirom na bogatu biografiju koju imate?

Ja nijesam dobila priliku da plešem koliko sam željela, jer sam imala jednu veoma strašnu povredu. Neko vrijeme je moja lijeva strana bila potpuno paralisana i to je okončalo moju karijeru. Ipak, to me nije zaustavilo da se posvetim baletu kroz predavanja, koreografije, a posebno zahvaljujući saradnji sa jednom od najpoznatijih pedagoškinja u baletu na svijetu, to je Madam Darvash. Moje iskustvo je veće kao profesora i pedagoga nego kao balerine. Život je za mene iz dana u dan muzika plié-a (pokret u kojem plesač savija koljena i ponovo ih ispravlja, obično s nogama okrenutim ka vani i petama čvrsto na zemlji). Čujem muziku bez obzira na to koliko sam umorna, kako se osjećam i šta je sve u meni.

Sve umjetnosti performansa - balet, muzika, pozorište - imaju moć da vam udahnu život, da vas prodrmaju i unesu elektricitet koji dolazi sa tim, za razliku od ostalih umjetnosti, vizuelnih na primjer... U pozorištu, muzici, baletu ne možete ostati bez emocija, bez utiska, jer su to umjetnosti koje vas unesu u proces... Pored toga, istakla bih da ples i balet znače usvajanje muzike, glume i svih drugih umjetnosti u sebe same, jer je vaše tijelo kao balerine jedino čime raspolažete, bez obzira koliko ste umorni i kako se osjećate. Zato je i disciplina veoma važna.

Kako balet, na taj način, može formirati osobu, iz Vašeg iskustva?

Kada sam bila mala sjećam se da sam u bioskopu vidjela poznatog ruskog baletana Rudolfa Nurejeva i balerinu Margo Fontein u “Romeu i Juliji” što je istinita priča dvoje mladih koji su se zaljubili, ali to je rakođe i istinita priča o tome kako je njihov performans uticao na dijete, na mene, jer sam tada odlučila da želim da plešem u svom životu. “Romeo i Julija” je i dan danas moj omiljeni balet, posebno zbog toga što je to istinita priča, ali i zbog toga što sve donosi ljepota tijela...

Kada sam ih vidjela znala sam da želim da ples bude dio mog života. Zanimljivo je to što mnogo godina kasnije, kada sam imala 19 godina i bila u “American Ballet Theatre”, jednog dana je “The Royal Ballet” gostovao, a njihova trupa je istovremeno imala probe kada i moja. Tada sam, tokom čitavog mjeseca stajala pored Nurejeva i Fontein... E, to je za mene zaokružilo moj doživljaj baleta, jer sam stajala pored ljudi koji su sedmogodišnju mene inspirisali da se bavim baletom.

Šta je važnije u procesu, izvođenje balerine ili baletana ili učenje koreografa, profesora?

Dvije su različite trake. Sa jedne strane pokušavate da publici približite priču kroz koreografiju, kroz njeno usavršavanje, i pokušavate da naučite baletane i balerine kako da to iznesu. Nekada je potrebno zaći mnogo dublje nego što se čini. Ukoliko neko ne razumije šta je potrebno reći ili kako je potrebno izvesti neki korak, onda morati na druge načine tražiti mogućnost da se dođe do željenog cilja.

Na primjer, ja svoje učenike podučavam klasičnom baletu, ali ne pravim koreografije klasičnog baleta zato što su sva najveća djela već napravljena. Struktura kako se osmišljava koreografija za klasični i savremeni balet je svakako drugačija, kao i priča koja stoji na sceni i muzika koja se koristi.

Kao profesorica i koreografkinja, šta želite da dobijete od publike, a šta od baletana?

Komunikaciju u oba slučaja. Međusobnu komunikaciju. Baletani i balerine moraju preći granicu između scene i gledališča kako bi dotakli publiku, a publika treba da bude otvorena za to. Ne mogu jedni samo plesati za sebe niti drugi mogu samo sjedjeti nezainteresovano. Nedavno sam podijelila sa djevojkama sa kojima radim svoje sjećanje: radila sam komad, plesač je izašao na scenu i ništa nije rekao tokom 15 minuta, a onda je napustio scenu, bez jednog jedinog pokreta, sa istim izrazom lica koje je držao tokom tih 15 minuta. Nakon toga publika me je pitala “Zašto?”, a ja sam odgovorila da je upravo to pitanje. Iako su me pitali šta sam htjela time da postignem vidjelo se da su svi ganuti na drugačiji način. Neki su plakali, neki su se zamislili, neki su bili iznervirani, neki su otišli, a to su sve emocije izazvane pokretom ili nedostatkom pokreta...

Koliko je težak i bitan sklad između tijela, uma, duha, koraka?

Veliki baletani, ne oni kojima je to hobi ili koji tome pristupaju kao zanatu, imaju sve to - i tehniku i harizmu i emociju, sve. Nurejev je znao da izađe na scenu, stane, pogleda okolo i da svakog ostavi bez daha, a ljudi bi stajali oduševljeni. To je istinska magija baleta, to je moć baleta - magija koju nosi, jer, balet je magičan.

Ranije je sve bilo u klasičnom baletu, danas je drugačije

Kako protiče rad sa balerinama iz škole Princeza Ksenija, kakvi su Vaši utisci?

Studenti su veoma prilagodljivi, radoznali i žele da uče, to je dobra osnova za svako usvajanje znanja. Istakla bih da je američki balet malo drugačiji u odnosu na ono što zemlje Balkana još uvijek njeguju, jer se ovdje još uvijek osjeća uticaj sovjetskog vremena, stila i sada je potrebno to sustići... Ja pokušavam da popunim tu rupu. Djeca su divna, to moram naglasiti, jer nekada naiđem na otpor, a to ovdje nije slučaj.

Koliko je važno naučiti oba pravca, obje škole?

Nije to kao da učite stilove... Ples je napredovao, balet je napredovao u zadnjih 40 godina, mnogo je elemenata modernog plesa u međuvremenu ušlo u balet tako da sada imamo i savremeni balet, a danas baletani i plesači moraju učiti i klasični i moderni, što je veoma važno i za njih i za balet generalno u svijetu. Danas je drugačije u odnosu na period kada sam ja stasavala, tada je sve bilo u klasičnom baletu. Ko god se danas bavi bilo kakvim oblikom plesa mora znati sve pravce tako da može raditi sa svim koreografima širom svijeta...

Balet je jedini oblik umjetnosti koji je svima pristupačan

Ko može uživati i osjetiti balet, odnosno da li je balet zaista samo za uži krug ljudi ili i za široke mase?

Rekla bih da je balet jedini oblik umjetnosti koji može biti atraktivan, privlačan, interesantan, dojmljiv apsolutno svima. To je zato što pričate priču i nije to samo slušanje muzike ili izgovaranje/čitanje teksta koji može da vam se ne svidi, već vas pokret uključuje i to je zaista drugačije. Kaže se da je ples jedina vrsta umjetnosti koja je svima dojmljiva, pristupačna, počevši od folklora, preko đuskanja, modernog plesa, pa do baleta... Ples je vještina koja nosi svo svoje bogatstvo bez obzira gdje se ono prikazuje i uvijek će nekoga pogoditi...

Ljudi koji gledaju balet mogu na sceni da vide ljepotu svih pokreta na jednom mjestu...

Crna Gora ju je oduševila

Za kraj razgovora, da li biste dodali nešto?

O, da! Moram da kažem da mi se veoma dopala vaša država! Sve mi se ovdje dopada. Vidjela sam dio obale, čarobno je, ljudi su divni, hrana je izvrsna, svaki segment je segment za sebe, sve u svemu zaista divna država!

( Jelena Kontić )