Velikić: Pisac ne smije da arbitira
Gostujući u Nikšiću Velikić, čija djela su prevedena na skoro 20 jezika, kazao je da onaj ko se formirao bez navike da čita i ko je uvijek zaobilazio literaturu, ne može biti osoba koja će misliti svojom glavom
"Dugo sam se spremao za zanat spisateljski”, stoji u “Isledniku” Dragana Velikića, pisca koji je bio gost druge večeri Nikšićkih književnih susreta.
Izgleda da je to “dugo spremanje” urodilo plodom - knjige su izuzetno čitane, pisac često citiran, a on svakim novim romanom, ali i nastupom na nekoj književnoj večeri, pokazuje da je „život širi od svake priče.“
Gostujući u Nikšiću Velikić, čija djela su prevedena na skoro 20 jezika, kazao je da onaj ko se formirao bez navike da čita i ko je uvijek zaobilazio literaturu, ne može biti osoba koja će misliti svojom glavom.
“Smatram da je najvažnije u životu da imate svoje mišljenje, da niste u prvom licu množine, nego u prvom jednine, a prvo lice jednine podrazumijeva i lični stav do kojeg se ne dolazi odjednom nego prilikom sazrijevanja i rada na sebi. Nije ovo nikakvo popovanje, nego to je činjenica. Nema sazrijevanja, nema individue bez udjela literature, čitanja, umjetnosti. Identitet je upravo kultura”, kazao je Velikić kome je njegov treći roman “Via Pula”, za koji je 1988. godine dobio nagradu “Miloš Crnjanski”, bio prekretnica u karijeri.
Pomenutim romanom je htio da vidi da li će se baviti književnošću ili ne, kao i da napiše knjigu koja će biti “mjerilo njega”. A mjera je bila visok standard. Iako je nagrađivani pisac i jedini savremenik koji je dobio dvije Ninove nagrade, Velikić priznaje da ga nagrade nijesu formirale i da je skoro dvije decenije imao post, kada su nagrade u pitanju. Nakon prve, za 20 godina ni jedna nagrada Velikića, kako je kazao, nije “krznula” iako ih je za to vrijeme podijeljeno više od pet hiljada.
“Onda odjednom dolazi jedna Ninova, pa druga, kao i neka drugačija priznanja i sad ljudi misle da sam se pretplatio na nagrade. Mene nagrade nisu formirale i u svom govoru kada sam prvi put dobio Ninovu nagradu kazao da onoliko ona daje meni, toliko ja dajem njoj. Ona je važna jer širi čitalačku publiku i aktuelizuje knjige koje su prošle. Iako su nagrade važne, nema te nagrade koja može nekoga za duže vrijeme da uspostavi kao pisca. U tom smisu najvažnije je da čovjek slijedi neku svoju vertikalu i da radi na sebi”.
Umjesto njega i njemu sličnih nagrade su u godinama kada je politika bila iznad i iza svega dobijali autori koje, kako je kazao, danas niko više ne čita a njihova djela ne predstavljaju umjetničku vrijednost.
“U nekom trenutku nacionalizam je ilustracija određene politike kojoj to odgovara. Ne govorim s pozicije oštećenog, ali činjenica je da recimo na beogradskom Univerzitetu favorizujete određene autore koji su zaista druga klasa. Univerziteti, akademije su utvrde, tvrđave i prolaz ima nešto što podržava određenu politučku opciju. Kad se samo sjetim u vrijeme 90-ih godina šta se sve nagrađivalo. Nema tih knjiga, to više ne postoji ali je figuriralo u tom trenutku. Ako su nečije knjige autentične nikad ih neću zbog političke opcije proglašavata lošim. Ali fakat je da su Univerzitet i Akademija bastoni, čuvari poretka”.
Za njega je, u odnosu na sve te politike, nezamjenjiva radost stvaranja i kada znate da ste stvorili nešto što i drugi, a ne samo vi, smatrate dobrim.
Pored romana i eseja piše i kolumne i ne plaši se da će njegovo književno djelo biti zloupotrebljeno, kako se to mnogima dešavalo.
“Budući da sam čovjek jakog adrenalina, već od 1991. godine počeo sam da povremeno pišem kolumne. Mislim da je to jako zdravo zato što se čovjek oslobodi određenog tereta, a sačuva se u smislu da nije feljtonista u literaturi. Pisac ne smije da arbitrira. Nemam taj strah da bi me neko mogao zloupotrijebiti zato što sam u kolumnama imam jednu liniju, ne samo politučku nego i moralnu kategoriju. U kolumnama koristim određene literarne situacije i one će i kroz deset, 20 godina, imati aktuelnost”, kazao je pisac koji smatra da je u književnosti najteže održavati intonaciju, visinu, i proći bez “padova”, što njemu dobro polazi za rukom.
Savjet koji bi dao onima koji tek počinju da pišu je da pišu o onome što najbolje znaju jer se maksimum ne može postići kalkulacijama, a autentično djelo nema mustru po kojoj treba pisati, nema predložak. Smatra da je pisana riječ u Crnoj Gori u odnosu na ostale prostore bivše Jugoslavije veoma prisutna.
“Kada me neko pita ko su moji čitaoci kažem da su to oni koji misle svojom glavom, a takvih je uvijek manje nego onih koji misle iz množine. Nije to sad neka moja utjeha”, poručio je Velikić koji je želio da njegova promocija u Nikšiću, u kome boravi prvi put, traje “kao engleski ručak” - da bude lijepo, ali ne predugo i da odete “polugladni”. U ovom slučaju lijepe književnosti.
Razgovor sa njim vodio je pisao Andrej Nikolaidis, dok je odlomke iz knjige čitao Mihailo Perošević. Za klavirsku pratnju bila je zadužena Jovana Jaredić, učenica Srednje muzičke škole “Dara Čokorilo” Nikšić.
Svjedok svih tetovaža koje će ostaviti ožiljke na licu Beograda
Najnoviji Velikićev roman “Adresa” govori o Beogradu i u neku ruku je politički roman, ali I svjedočanstvo šta se sve u “bijelom gradu” dešavalo tokom 2018.godine. U tom romanu mjesto je našla i ukinuta glavna željeznička stanica, i Beograd na vodi… Želio je da njegova knjiga bude svjedok “svih tetovaža koje će ostaviti ožiljke na licu Beograda”. Zbog toga ga i ne pozivaju da promoviše pomenutu knjigu jer izgleda da su “slijepi za te ožiljke”.
“Aktuelnost je uvijek opasna za književno djelo, a ovaj roman biće i dokumenat šta se sve dešavalo tokom 2018. godine, ali i književno štivo koje će se, nadam se, čitati. Samo dvije biblioteke su me zvale i prvi put osjećam cenzuru, mada knjiga ide dobro. Ide treće izdanje. Mislim da knjiga najbolje krene kada ide od uha do uha. Ono što volite, to kritikujete, ono prema čemu ste indiferentni time se i ne bavite. Tako da i ja zato što volim svoj grad sam i pokušao da kažem šta se to dešava, onako kako ja vidim, a vrijeme će pokazati u kojoj mjeri sam bio u pravu”, kaže Velikić.
( Svetlana Mandić )