Fobija

Prije neki dan, na Jutarnjem programu, gledam mladu psihoterapeutkinju koja kaže da u Crnoj Gori ima puno slučajeva fobije, a najčešće - socijalne fobije. To me podsjeti na jedan slučaj, od prije desetak godina, koji nisam odmah prepoznao i nisam ni znao o čemu se radi. Tek, vidiš neko čudno ponašanje, koje se manifestuje nedostatkom komunikacije i reakcije, a kada se javi uglavnom je bez logike i rezona. U konkretnom slučaju fobija je bila, pored socijalne, i od nepoznatog, novog prostora. Moguće da takve osobe, kada poznaju osobu i kada se nalaze u poznatom ambijentu, sasvim normalno i pametno komuniciraju. Međutim, gubljenje je vremena ispitivati i pokušavati razumjeti, kako i zašto, jer uzroci tome su često čisto iracionalni i bez realne logike. U narodu se te osobe karakterišu terminom ’’čudan’’, u najblažem obliku, i na tome se završava priča. Nije poznato koliko takvih osoba, sa manjim ili ozbiljnijim problemom fobija, svakodnevno funkcioniše, u saobraćaju, na ulicama, na poslu, ali je sigurno da ih ima puno više nego što se zna, odnosno što je registrovano - osobe koje posjećuju terapeuta i primaju terapiju. A kad bi se socijalnim i drugim fobijama dodali i ostali psihosomatski poremećaji, depresije, anksioznosti itd. vjerujem da bi oni bili ubjedljiva većina, u odnosu na ljude kojima ništa ne fali (ili makar misle da im ne fali). I ovo se ne odnosi samo na Crnu Goru, već i na mnoge države, i u regionu i u svijetu. Specifičnost Crne Gore je što je i teritorijom i brojem stanovnika mala država, tako da mnoge pojave, pa i ova, više dolaze do izražaja.

Moguće da je upravo to jedan od razloga, ako ne i glavni, zašto su promjene svijesti i načina razmišljanja u ovom društvu, a tako i želja za promjenama, i spore i nedovoljno jake. Ljude, dobar dio, je jednostavno strah od promjena.

A strah nije od juče. Ako se uzmu u obzir dešavanja iz novije, ali i starije istorije, lako je zaključiti da se strah na ovim prostorima gomilao u ljudima vjekovima, slikovito rečeno. Stalno ratovi i sukobi kroz istoriju, moguće da geni prepoznaju period mirnog razdoblja posljednjih sedam decenija i opiru se promjenama, šta drugo. Strah i stres sa svih strana i svake vrste traje, a iako nema sukoba ostaje strah da ih ne bude, kao i vječiti strah za egzistenciju i opstanak. Ako ništa drugo, odnekud se pojave neki četnici, da plaše malu djecu. Nije realno da se i odrasli plaše četnicima, osim u slučaju da imaju fobiju. Tada je sve realno i moguće. A naročito kada oni koji plaše narod djeluju tako sigurno i samouvjereno, dakle nastupaju sa onim osobinama koje fobičarima nedostaju.

Nezadovoljstvo u dobrom dijelu naroda postoji, ali to je potreban ali ne i dovoljan uslov da bi došlo do nekih promjena u društvu. Nedostaje okidač, i kritična masa. A taj nedostatak je upravo posledica straha. Strah blokira bilo kakav okidač ka promjenama. Moglo bi se zaključiti da kad /ako ikad u ovoj državi dođe do promjena, to će značiti da je ovaj narod, većinom, prebrodio strah.

Fobičari i ostali (normalni) strašljivci: preplašeni, uplašeni, nesigurni itd. nikad neće oprostiti pojedincu njegovu individualnu hrabrost. Iritira ih. Za njih je to hrabrost, jer ne shvataju da se ne radi o hrabrosti već o normalnom ponašanju i funkcionisanju bez fobije, kompleksa i ostalih faktora koji uzrokuju i podstiču strah u nekome. Pogrešno će se njihov odnos protumačiti, najčešće, kao ljubomora i zavist, a koji su samo posljedica upravo strahova: usljed osjećaja niže vrijednosti, nesigurnosti, zbog nedostatka rezultata ili trauma iz djetinjstva, ili kao posljedica raznih unutrašnjih konflikta i neostvarenih ambicija i želja.

Postavlja se pitanje kako pomiriti te dvije krajnosti: sa jedne strane ljudi koji mogu dovesti do promjena moraju imati te, nazovimo je, građanske hrabrosti. Sa druge strane, dobar dio ljudi, čijim glasom na izborima treba da se dese te promjene, iritira liderska hrabrost. Zato su opozicioni lideri tako ranjivi na optužbe i diskvalifikacije od strane političkih protivnika, pa nisu u stanju ni da se dogovore i predlože zajedničkog predsjedničkog kandidata. Nije logično, nije normalno da jedno društvo ne može da se dogovori oko bar jedne osobe koja bi predstavljala opoziciju na izborima.

Zato će najvjerovatnije biti nekoliko predsjedničkih kandidata, i jedan iz vlasti. Vjerujem da će onaj koji uspije da razagna strah u narodu biti naredni predsjednik, kad god se to desilo. Da bi uspio u tome težište svoje kampanje treba da fokusira ne na priči kako će biti bolje sa njim i kako je ova vlast korumpirana, bezbroj puta ispričana, već kako pobijediti strah u ljudima, pojedincu. Kako probuditi inat i ubijediti ga da nije kukavica. I da pokuša da ne iritira strah u ljudima, drčnošću i pretjeranom sigurnošću, da bi mogli da mu oproste, tu hrabrost oličenu u suprotstavljanju vlasti i njenom kandidatu. Pobjeda na predsjedničkim izborima samo bi otvorila vrata daljim promjenama i to vladajuća partija dobro zna.

A ako ne uspije, ostaće kao i do sada, ništa od promjena. U tom slučaju novi predsjednik, kandidat nepobjedive partije, treba da zna, i da je svjestan, da je na toj poziciji ponajviše zahvaljujući strahu u narodu. A ako još rezultat bude tijesan, moguće da je za jezičak na vagi, koji je prevagnuo, upravo odlučujuću ulogu imala neka fobija. Napokon, nije isključeno da se fobija javi i zbog straha od gubitka vlasti.

( Goran Đukanović )