Svima što sanjaju o sreći

Igre za što više glasova ne prestaju. Vlast lovi, pravoslavna crkva lovi. I ne samo ona, naravno crkve su ribari ljudskih duša. Svi su oko kazana. A svi smo u tom kazanu. Ne znam što se još od nas da skuvati kada ovo traje trideset godina. Sem ako se ne radi o procesu balsamovanja, pa sa nama u temlje ko u narodnoj pjesmi. Rezultate vođene politike vlasti vidimo na svakom koraku: neuspjeli proces tranzicije, oteto društveno bogatstvo, kriminalizovane privatizacije, neuspjeli projekti za koje plaćamo odšete svim bjelosvjetskim mangupima, države garancije firmama koje vode nesposobni partijski vojnici, politike koje glume proces demokratizacije, jačanje nacionalizma i klerikalizma, siromaštvo, iseljavanje, kriminal, ubijanje, koverte, snimke, sekretare kurire i golubove pismonoše, policijsko i pravosudno obezbjeđenje i kada se kupuju pokloni, pad obrazovanja, plagiranje... Lista je poveća i svakodnevno se nešto od ovog objavi tako da se kolektivne i pojedinačne akcije ne vide od ove šume zla.

Jasan mi je put kretanja unatrag u nigdje, a izbori blizu. Imaćemo o čemu da govorimo čitavu narednu godinu. Dok nas ne preteknu nove afere. Moramo se dobro spremiti jer će biti još krugova. Jedino u slučaju da se nekom omakne neki sukob na ovoj liniji vjersko-političkih nadgornjavanja. U tom slučaju ćemo brojiti neke druge stvari. Zanimljivo je kako baš pred izbore vlast je bacila koskicu - zakon o vjeroispovijesti. Opoziija ga je razumjela kao otimanje. I krenula u mobilizaciju najprizemnije što se može. Nude se kao spasitelji pravoslavnom življu. Samospaliće se kažu i spaliće skupštinu. U čije ime će da pale skupštinu da li ih je neko pitao. Kako to misle da će da pale našu imovinu.

Bilo bi dobro da vlast prestane sa strategijom nacionalizovanja građanstva i prestane da proizvodi proces zaklinjanja svetinjama kako bi smo prošli bez vatrogasnih sirena. RE-akcija, ekipa na terenu. Građanstvo je kolateralna šteta. I jedni i drugi bez grama odgovornosti za rečeno i učinjeno u svojim retorikama. Vlast se oslanja na institucije sile, a opozicija na silu sijanja vjerskog sjemena. Zna i otac nacije, ali i otac pravoslavlja, kako se za neodgovornost ne kažnjava. Kada nema odgovornosti onda ima spasitelja. Bilo onih koštanih ili onih živućih za koje se misli da to jesu, makar tako misle narodne mase, koje podržavaju vlast i onaj dio koji podržava opoziciju. U toj staroj igri šut sa rogatim, sasvim je izvjesno da oni koji se trude i ulažu napore da žive kao sav normalan svijet teško da mogu prodrijeti. Oni nemaju što da ponude. Alternativa sukobu je nenasilje kada se pogleda i jedna i druga strana i od njega ne smijemo odustati dok zveckaju silom oružja, policije, sukoba, spaljivanja i ostavljanja gareži. Na kritičare je bačen sav besmisao politike političke elite koji ih prepoznaje kao neprijatelje. Em što su izdajnici i sumnjivci još mlate i dobre pare. Dobre naše pare mlate poslanici/ce skupštine Crne Gore, samo ih niko ne surgava. Bilo bi zdravo i dobro da se izborno tijelo otrijezni i pogleda oko sebe prazna mjesta u svojim porodicama onih koji su ovu državu trebali u budućnosti da podignu i vode. A što bi se ovdje zadržavali kada se poslanici opozicije zaklinju na svete kosti i oružje, dok se vlast utrkuje da svoju partijsku knjižicu pokaže kao svetinju kojoj ta mladost treba da pristupi i uzme je ne bi li došla do plate od 200 eura i poljubila ruku gospodaru. U tom rukoljublju će nestati sve ambicije snovi i vizije. Ostalo je samo golo prepucavanje i potkradanje. A teško je biti i uz one koji se ne boje fatve, anateme ili političkog progona, a njih je malo.

U toj igri prebacivanja i podbacivanja nestaše sve naše godine. Evo prošla je još jedna u kojoj se nije ništa utvrdilo, u kojoj nismo iskoristili šansu da sve ode u nekom boljem smjeru. A ličilo je još jednom na bolje, na znavenije. Godina se završava prijetnjama po odsustvo rata u Crnoj Gori. Tako se zove ovo što se prepoznaje kao mir. Mira ovdje nema od početka raspada Jugoslavije. Ratne pare i industrija nisu rekli svoje posljednje. Osjeća se to i danas u ovim pokličima sa jedne i sa druge strane skupštinske sale. Skup u Nikšiću je slika DPS-a. Nije to slika građanske Crne Gore kao što ni DPS nije građanska/demokratska opcija. Kao što opozicija sve više pokazuje da su se subjekti koji su građanski djelovali izgubili u moru nacionalističkih samospaljivanja. Eh da su tako branili stečeno pravo majki. Da su umjesto što su one ležale na zemlji i štrajkovale glađu, da su se prvaci opozicije vezali sa flašama benzina pred Skupštinom pa zaprijetili. Trebalo je stati uz žive žene, ne uz kosti. Trebalo je slaviti život iznad svih svetosti jer im ga on obezbjeđuje. Kada bi jedan program političkih subjekata sadržao život onda bi se pričalo o drugim temama a odgovornost za trošenje novca u skupštini sa naših leđa postavila kao upitna. Prva lekcija demokratije je da razumijemo da ljudi koji sjede u parlamentu su naši službenici. Oni bi trebalo da rade za nas. Nisam uočila niti jednu političku orijentaciju niti jedno političko lice koje me predstavlja tamo. Ni lokalno ni na republičkom nivou. Ne mogu oni koji pokazuju kako sa našim param postaju brendirane pokretne reklame (začinjeno i kleronacionalističkim začinom) da predstavljaju moj svetonadzor. A nema načina da ih iz te sale izvedem potpisom.

Nema načina da se u opoziciji koja cjeliva popove u ruke nađe bilo koja opcija koja je malo bliže liniji odakle počinje emancipatorski vazduh, sve je to prilično prizemno, primitivno i grubo. Zato ne treba pristati trčati počasne krugove kostima po Crnoj Gori, vlast okreće tu kameru, opozicija je samo kupačica dok se u daljini čuje dobro poznati refren „Svi vi što sanjate o sreći....“

Zbogom.

Autorka je psihološkinja

( Ervina Dabižinović )