Pavlović: Nema prostora za greške

Violinistkinja Katarina Pavlović objaviće danas na Youtube kanalu kompoziciju “San” pod imenom Ekatarina. U pitanju je djelo koje je napisao jedan od najpoznatijih producenata i muzičara iz Srbije Đorđe Miljenović poznatiji kao Sky Wikler. Katarina je kompoziciju “San” odsvirala na električnoj violini, a za istu je snimljen i spot pod režiserskom palicom Danila Papića.

Katarina već dugi niz godina uspješno gradi svoju karijeru violinistkinje, članica je CSO, često je solista na koncertima, svira u nekoliko kamernih sastava, a nastupala je sa popularnim muzičarima Zdravkom Čolićem i Goranom Bregovićem.

O karijeri, novoj kompoziciji, planovima, Katarina priča za Vijesti....

Odlučila si se da svoju karijeru gradiš i na malo drugačiji način i da violinu kao instrument, ali i svoj talenat pokažeš i kroz neke druge žanrove. O kakvoj je kompoziciji riječ i kako je došlo do saradnje sa Viklerom?

Viklera poznajem oduvijek, osim što je školovani muzičar radio je puno toga što sam odavno pratila iz publike, a i bila tu dok je radio neke svoje prve projekte, i uvijek je bio najbolji u svemu tome. Mene on baš pogađa svojom muzikom i tekstovi su mu prejaki i puni emocija. Ova kompozicija je nastala jedne divne proljećne večeri sasvim slučajno i toliko mi se dopala da sam je odmah prisvojila, ali je dugo nisam snimila jer nisam bila sigurna šta želim i odakle da počnem. Pošto nisam htjela da pjevam, na kraju sam odlučila da je odsviram.

Koliko si imala prostora da kroz improvizacije snimajući ovu kompoziciju pokaže svoje umijeće na violini?

Pjesma je snimana u studiju “Nevis” gdje je urađen aranžman i mix. Bojan Jovović koji je bio zadužen za sve to i ja smo se složili da ne treba puno eksperimentisati za prvi singl i držali se pravila - manje je više. Melodija je fenomenalna, ali to je muzika bez teksta, što znači da je mnogo teže ukombinovati i postaviti. Najbitnije je bilo pronaći pravi beat, sklopiti sve glasove i napraviti da zvuči dobro. U suštini tu se samo vodiš sopstvenim instinktom.

Obično muzičari svoje solo projekte kreću sa obradama numera, što je definitivno lakši put. Jesi li ti razmišljala o tome da se publici predstaviš i kroz neki cover?

Snimila sam nekoliko covera i to mi se baš dopalo. Zapravo, planiram ih još i sada mi se razvijaju ideje što tačno želim, koje su to numere i koncept jer klasiku volim, ali mi je ipak najomiljenija popularna muzika.

S obzirom na to da si član CSO-a, kako su tvoje kolege reagovale na to da ćeš se publici predstaviti na drugačiji način i šta su ti rekli za novu kompoziciju?

Pjesmu zapravo još niko nije čuo osim mojih najbližih nekoliko ljudi. U suštini ne očekujem ništa posebno da se desi, ali ako se ljudima dopadne biću zadovoljna. Kad sam najavila da objavljujem kompoziciju mnogo ljudi mi se javilo veoma iznenađeno i sigurna sam da su svi znatiželjni da čuju. Kompozicija je uvijek jedino dobra ili loša, nikakva sredina nije poželjna.

I dalje violinu vježbaš satima. Koliko je teško uskladiti obaveze koje imaš sa CSO i ostalim projektima koje radiš?

Kod mene važi ono pravilo: “Sve ili ništa”, znači ako radim nešto radiću kako treba i dati svoj maksimum ili ga uopšte neću raditi. Tako pristupam baš svemu u životu. Sada mi je sve ovo novo od kad sviram električnu violinu i imam puno novih projekata i puno nove muzike u glavi, a dokle ću stići vrijeme će pokazati.

Da li ti se dok vježbaš omakne da odsviraš i nešto za svoju dušu i šta to obično bude?

Sviram svašta inače, i od klasike ali i svakakvih violinističkih numera i improvizacija. Ali zato po čitav dan pjevam nešto, od muzike koju sviram na koncertu klasične muzike do svega što slušam u kolima i kod kuće, drugim riječima od Silvane do Nirvane, tako da uopšte ne postoji jedna pjesma već na desetine.

Pored CSO-a član si nekoliko kamernih orkestara. Da li je lakše svirati solo, u manjim ili velikim orkestrima?

Imam više kamernih ansabala, trenutno meni najatraktivniji duo sa Amirom Džakovićem, zatim sa Dmitrijem Prokofjevim, “Quartetto Montenegro” koji je trenutno na pauzi i kvartet “Unique” sa curama. To je ono zvanično što radim u Crnoj Gori, a član sam još nekih ansambala u kojima gostujem kad sam slobodna da sviram u Beogradu, Austriji i u Njemačkoj. Volim kad radim u inostranstvu, jer to je bez stresa sa vrhunskom organizacijom i ozbiljnim honorarima i ugovorima, ali ipak najbolji mi je osjećaj da sviram solo i u što manjim sastavima. Tada je odgovornost najveća i sve je nekako više lično kada sve oči i uši direktno upijaju mene.

S obzirom na to da si kad je CSO u pitanju znala da na koncertima sviraš i kao solista, koliko je teško u jednom tako velikom orkestru doći do izražaja?

Veoma je teško izdvojiti se, jer violinista danas ima na hiljade, ali odrasla sam na koncertnom podijumu i osim što vremenom naučiš da sviraš veoma je bitno da umiješ da se ponašaš profesionalno. Vrlo sam stabilan i koristan svirač, uvijek sam na nekoj liderskoj poziciji koncertmajstora ili vođe grupe, što znači da moram biti oslonac drugim muzičarima pa i dirigentu, i nemam prostora za greške.

Ako se ne digne prašina niste uradili ništa korisno

Pjevala si prateće vokale nekim pjevačima, hoće li publika možda imati priliku da čuje tvoj glas kroz kompoziciju gdje ćeš biti glavni vokal?

Sad si me razotkrila skroz! Imam neke gotove pjesme, a neke samo u glavi. Želim da ukombinujem pjevanje i moram da budem sigurna da to što radim bude dobro. Ovo sve negdje radim samo zbog sebe, jer sam oduvijek željela da pravim svoju muziku, ali strašno je teško spakovati sve i izaći u javnost, jer kad izlazite u javnost bilo sa čim morate biti spremni na linč i ako se ne digne nikakva prašina onda niste uradili ništa pametno niti korisno.

Dobra pjesma je moć

Pratila si na turnejama Čolića i Bregovića. Može li muzuičar da opstane iako ne pređe u komercijalne vode?

Zdravko je u hitu od svoje prve pjesme, a Gorana cio svijet voli samo ga mi ovdje ne volimo. Uvijek mi je imponovalo da sviram sa najvećima, ali to nikada nije bila muzika koju sam ja slušala kod kuće. Recimo, samo jedan od primera je Ejmi Vajnhaus koja je osvojila čitav svijet dubinom svojih tekstova i stilski potpuno drugačijom muzikom, koju je sama napisala iz najdublje patnje prema muškarcu kog je obožavala. Ona je čist primjer nekomercijale gdje umjetnost i iskrenost potpuno dolaze do izražaja, a čak nije bila ni fizički privlačna. Dobra pjesma je moć.

( Marija Vasić )