Sreća je što se oni nikada neće složiti

Narodno jedinstvo sveti je cilj naše desnice. Hadezeovci, starčevićanci, suverenisti, mostovci, svi domoljubi i katolici bez razlike uglas kukaju kakva je šteta da smo mi Hrvati svadljivi, podijeljeni, potežemo svaki na svoju stranu.

Nema, uvjeren sam, trenutka da se o tome negdje u ovoj zemlji ne govori, u nekom ministarstvu, ili na sjednici gradskog vijeća, ili na osnivačkoj skupštini još jedne pseudopravaške stranke, ili na misi u župnoj crkvi, ili za šankom kolodvorskog pajzla. Svi imaju istu viziju, i ministri, i zastupnici, i branitelji, i biskupi, i pijanac kad sa suzom u oku nadahnuto tumači nezainteresiranoj konobarici kako bi nam bilo ljepše da smo složni, da stanemo jedan uz drugoga i, kao volovska zaprega vučemo svi u jednom smjeru.

Napominjali su to u nedjelju navečer nakon izbora i okupljeni oko predsjednice, kao i simpatizeri Miroslava Škore. “Svi mi, ne mi ili oni, nego svi mi, svi smo mi Hrvatska, jedna Hrvatska, s jednakim prilikama za sve!” vikala je nešto rastreseno Kolinda Grabar Kitarović u City Plazi na Prisavlju, dok su nešto sjevernije, u centru grada, u hotelu “Dubrovnik” Božo Petrov, Zlatko Hasanbegović, Hrvoje Zekanović i Pero Kovačević gradili svoju viziju jedinstva.

Pijuckajući graševinu svoga predsjedničkog kandidata fantazirali su kakva će politička snaga zajedno biti jednom kad prevladaju podjele i sve se njihove strančice spoje u jednu čvršće nego da si ih švajsaparatom zašvajsao.

Ostavimo ovoga puta po strani činjenicu da narodnom jedinstvu ne treba težiti jer je to put u jednoumlje, u političko nasilje i diktaturu. Kad predsjednica idući put spomene narodno jedinstvo, sjetite se da i Kim Yong Un želi isto. Dapače, on je to i ostvario. Na primjeru Sjeverne Koreje dosta se dobro može vidjeti da je čudovišna ambicija da svi budemo složni.

Savršeno je prirodno i poželjno da ne mislimo isto. U zdravim društvima, u zemljama kakva bismo željeli da ova naša bude, potiče se različitost, pa i konflikt, suprotstavljanje političkih ideja. Ali, ne moramo o tome jer ne prijeti nikakva opasnost da bi naš narod mogao biti jedinstven. Bogu hvala, mi se Hrvati međusobno tako živciramo, tako se izluđujemo i jedni drugima penjemo na onu stvar da nema šanse da ćemo ikad prestati s podjelama.

To je jedino što vam lijepo možemo reći ako naginjete lijevim političkim idejama i rezultati prvog kruga predsjedničkih izbora ispunili su vas dubokim i teškim nespokojem. Mnogima je bio zastrašujući taj trenutak u nedjelju navečer, kad su zbrojili glasove kandidatkinje u City Plazi i kandidata u hotelu “Dubrovnik” i bez ikakve sumnje shvatili kakav je generalni politički stav ove zemlje. Desnica je tako premoćna da je nijedna lijeva stranka zadugo neće moći ugroziti. Ako ste u ozbiljnijim godinama, oko pedesete ili stariji, nemojte se zanositi uzaludnim nadama, to se za vašeg života, jebi ga, neće dogoditi.

No, jedna stvar nam, rekao sam već, vraća osmijeh na lice i ispunjava srce zahvalnošću, to da se hadezeovci, starčevićanci, suverenisti i mostovci nikad neće složiti. Premda podižu čaše graševine nazdravljajući skorom ujedinjenju domoljubnih i katoličkih snaga, lijepo možete vidjeti da je to samo pusta tlapnja. I kad su sretni, kad pobjeđuju kao što su u nedjelju pobijedili, ti su tomašići, hasanbegovići, đapići, zekanovići, bulji, petrovi i kovačevići samo prividno jedinstveni.

Preko stola se ljubazno smiješe, a u mislima nazivaju pokvarenjacima i glupanima. Ako se negdje i sastave zajedno, takva je silna njihova taština i žudnja za moći, da će im se najkasnije za pola godine stranka rasprsnuti kao kašikara, razvijati kao perje iz jastuka. Vidjeli smo to mnogo puta, raziđu se psujući i vrijeđajući dojučerašnje saveznike i suradnike kako ih nikad niste čuli da su psovali i vrijeđali svoje političke protivnike, takozvane srbokomuniste, četnike i Jugoslavene.

Kako se autentični Hrvati mrze, kako jedni drugima kopaju oči i pravdaju se kao jetrve, to je naprosto milina gledati. Ali, opet, svaki mašta kako će jednom doći sloga među nas, spustiti se čudesno jedan mir s nebesa i svi ćemo se od toga trenutka voljeti kao braća. I, ne znam jeste li primijetili šaljivo proturječje, što je netko užasnije, konfliktnije naravi, što je bezobrazniji i svadljiviji, on strastvenije žudi za harmonijom.

(slobodnadalmacija.hr)

( Ante Tomić )