Magistar za satove

Pljevljak Emir Bidžan četvrta je generacija u porodici koja se časovničarskim zanatom bavi duže od vijeka.

Tridesettrogodišnji magistar ekonomskih nauka kaže da je odluku da postane sajdžija donio kada je shvatio da zbog raznih uticaja, prevashodno političkih, ne može da primjeni znanje i ideje u poslu za koji se školovao. Ono što tamo nije mogao, ostvario je u maloj porodičnoj firmi. Spojio je ekonomiju i časovničarsku tradiciju porodice.

“Moja porodica časovničarskim poslom se bavi preko 100 godina. Ja sam četvrta generacija koja to radi. Moj pradjed Alija Ičelić zvani Klepeša prvi je krenuo sa ovim poslom. On je dugo vremena održavao i časovnik na sahat kuli Husein pašine džamije. Od njega su zanat naslijedile dvije od tri kćerke koliko ih je je imao. One su sa deset godina počele da se bave ovim zanatom iako to nije bilo uobičajeno za žensku djecu u to vrijeme. Htio je da njegova djeca poštenim radom zarađuju za život. Od nane časovničarski zanat naslijedio je moj otac, koji se ovim poslom bavi i danas, iako je prije godinu otišao u penziju. Prva časovničarska radnja moga pradjede nalazila se na mjestu današnjeg Hotela Pljevlja. On se cio svoj život bavio popravkom satova. Osim što je bio dobar časovničar, pradjed je svirao i harmoniku“, ističe Bidžan.

Njegova porodica u Pljevljima se trenutno jedina bavi sajdžijskim poslom. Nekada ih je u najsjevernijem crnogorskom gradu bilo pet ili šest.

U maloj firmi koja se osim popravkom bavi i prodajom satova, osim Emira, radi njegov otac i sestra, koja je inženjer informatike.

“Nisam klasični časovničar, jer se ne bavim preciznom mehanikom. Planiram neki drugi koncept da primijenim kako bismo išli u korak sa vremenom. Prevashodno mislim na prodajnu djelatnost i servis u saradnji sa poslovnim partnerima. Trenutno se većinom bavim marketingom i finansijama. Svakodnevno odradim u radnji jednu smjenu. Mijenjam kaiševe na satovima, stakla, iglice, baterije, a takođe radim i poslove prodaje satova”, rekao je Bidžan.

Tvrdi da se nikada ne bi odrekao tog posla koji pokušava da prilagodi današnjim uslovima i vremenu. Povremeno odradi i po neki honorarni posao iz struke kada ga, kako kaže, za izradu raznih studija i projekata angažuju firme ili naučne ustanove.

Ljubav prema satovima prenijeli su mu njegovi roditelji koji, kako ističe, nikada od njega nisu tražili da se bavi tim zanatom.

Krajem osnovne i početkom srednje škole počeo je da pomaže u porodičnoj radnji, u Ulici Mila Peruničića, na Jaliji.

U početku, sajdžijske poslove radio je za džeparac.

“Iako je ranije precizna mehanika bila pretežna djelatnost svakog časovničara, danas je to druga priča. Danas je to na neki način sekundarna djelatnosti. Novo vrijeme je nametnulo nove navike. Telefoni su odradili svoju priču. Situacija u časovničarstvu danas se dosta promijenila jer je sve manje satova koji funkcionišu po principu precizne mehanike. Međutim, sada je popularan među mladim ljudima retro stil, što podrazumijeva i nošenje starijih satova, ali je to dosta manje nego ranije”.

Od nedavno, u posao sa satovima uključena je i Emirova sestra, koja je inženjer informatike. Ističe da znanje iz te oblasti najviše koristi za unapređenje porodičnog biznisa.

“Imam svoju smjenu i obavljam poslove u radnjim koje obavlja i moj otac. To mi je na neki način hobi i odmor od aministrativnih poslova, koji mi oduzimaju dosta vremena. Koji god posao radite ako ga radite kvalitetno morate uspjeti u poslu”, uvjeren je Bidžan.

Sarajevo i Zagreb zamijenio za Pljevlja

Emir je jedan od rijetkih mladih ljudi koji je nakon završenih studija vratio u rodni kraj. “Nisam ni ja mislio da ću se vratiti u Pljevlja dok sam bio na studijama u Sarajevu. Postidiplomske sam završio u Sarajevu i Zagrebu. Nisam uopšte ni pomišljao da ću se iz velikog opet vratiti u mali grad, jer smo svi tada bili u varijanti velikih svjetala, velike gužve i dinamike. Vremenom se dozovemo pometi i shvatimo da je ipak iz svoje sredine najlakše krenuti. Nakon završenih studija, radio sam godinu u Ministarstvu zdravlja. Kratko vrijeme proveo sam u službi Opštine Pljevlja za unutrašnju reviziju. Nakon toga odlučio sam da se posvetim privatnom biznisu, odnosno mašoj maloj firmi. Mi smo firma koja nije toliko razvijena, ali ima dobar potencijal. Tek ovdje sam vidio koliko se ja kao ekonomista razvijam jer je ovo mala ekonomska laboratorija od osnovnog vođenja transakcija do pregovora sa poreskih i kreditnim institucijama”.

Satovi su danas modni detalj i stvar prestiža

Bidžan priča da su Pljevljaci veliki ljubitelji satova, ali da im on ne služi da bi sa njega očitali vrijeme već ga više koriste kao modni detalj, ili stvar prestiža. “Za razliku od mojih predaka koji u se bavili preciznom mehanikom, ja nastavljam priču u drugom pravcu jer nisam profesinalni precizni mehaničar. Čovjek od precizne mehanike danas ne bi mogao da živi jer je posla sve manje. U Pljevljima se čak ne može živjeti samo od prodaje satova. Dosta sam bio u dilemi da li da se bavim ovim poslom. Danas je nesigurno sve postalo. Trčimo za nečim što nije sigurno, a zapostavljamo neku priču koja može da vam obezbijedi nešto dobro”.

( Goran Malidžan )