Sve sam u životu postigla radom

Nije najbrža i najskočnija, nema najraznovrsniji šut, nije ni najviša, ali da pitate bilo kog rukometnog stručnjaka na planeti ko je najbolje desno krilo u posljednjoj deceniji, odgovor bi vjerovatno svima bio isti - Jovanka Radičević.

Osvojila je evropsko zlato i olimpijsko srebro sa Crnom Gorom, četiri puta igrala finale Lige šampiona i jednom podigla pehar, po tri puta bila u najboljim timovima velikih takmičenja i LŠ, ali joj je put do zvijezda bio posut trnjem. Od 12. do 19. godine je svakog dana iz Vukovaca išla do Golubovaca, pa onda autobusom do Podgorice, čak je u jednom trenutku kao tinejdžerka pomislila da ode iz Budućnosti, ali je ostala i izborila se za svoje mjesto pod suncem.

- Moj put i karijera su bili jako teški. Smatram da sam sve što sam postigla u životu, isključivo postigla radom. Iza toga čvrsto stojim i ponosna sam na sebe, jer me nijednog trenutka niko nije gurnuo ili mi dao neku povlasticu. Sve sam isključivo zaradila svojim radom i trudom, time što sam bila maksimalno posvećena i disciplinovana - rekla je popularna Joka na početku intervjua za „Vijesti”.

Svaki trener koji je radio sa njom, 33-godišnju Crnogorku će izdvojiti kao sinonim za predanost, mukotrpan rad i nevjerovatnu želju za uspjehom, za pobjedom, za borbom za svaku loptu.

- Kakva sam bila odmalena, takva sam i sad. Kad imam neki cilj, činim sve da ga ostvarim i ne odustajem. Takav je bio i moj rukometni put, pun uspona i padova, pobjeda i poraza, ali nikad nisam odustala. Svaki potez koji sam do sada vukla je bio pravi, to mi se pokazalo i kad sam sa 24 godine htjela da odem iz Budućnosti, jer sam osjetila da sam dostigla svoj maksimum i da želim da se oprobam negdje drugo. Nijednog trenutka se nisam pokajala, otišla sam u vrhunski klub kao što je Đer, osvojila Ligu šampiona i kod Ambrosa Martina napredovala kao krilo.

Koliko su nove generacije drugačije nego tvoja?

- Ima dosta razlike, ali su i drugačija vremena bila. Ranije je bila mnogo veća konkurencija, sada su ove djevojke sa 22-23 godine nosioci igre Budućnosti, koji je vrhunski klub i uvijek je u vrhu. Njima je sve na dlanu. Ne mogu da kažem da nemaju potencijal i ambicije, ali su naše generacije bile upornije, „grizle” su i imale glad za pobjedom, za dokazivanjem, dok je sad malo drugačije. Svjesne su gdje su, ali želim da im napomenem da ništa nije vječno. Sada su tu, ali ne mora da znači da će sjutra biti i moraju da koriste svaku priliku na najbolji način, jer je najveće bogatstvo kad igraš u svojoj zemlji, u svom gradu, pred svojom publikom u vrhunskom klubu, i za to si plaćen. Još su mlade, ne mogu to da shvate, trebalo bi da to cijene. Svim mlađim generacijama bih predložila da odu i vide da nije sve baš sjajno i bajno u drugim klubovima, jer te ne „fermaju” dva posto. Ovdje je sve drugačije, ulaže se u njih. Morale bi da budu zahvalne gdje su i da „grizu” za svaki trening, priliku koja im se ukaže i budu malo više svjesne gdje su.

Prije 15 dana si izabrana za najbolje krilo na Svjetskom prvenstvu u Japanu, ali si rekla da bi to priznanje mijenjala za medalju. Sada, kada je prošlo nekoliko sedmica od šampionata u Kumamotou, da li ti je još teže što nisi osvojila treće odličje sa „lavicama”?

- Žalim za utakmicom sa Španijom, smatram da smo mogle puno bolje i da uđemo u polufinale. S druge strane, srećna sam jer smo ostvarile cilj zbog kojeg smo pošle u Japan, a to su kvalifikacije za Olimpijske igre. Kad sve saberem, nemam razloga da očajavam, već da idem dalje, gledam šta je sljedeća stanica i borim se za nešto je ispred mene.

Crna Gora je u Japanu igrala mnogo bolje nego na posljednjih nekoliko akcija, posebno nego protiv Češke u baražu za SP. Šta je razlog za to?

- Od samog okupljanja je bilo jasno da smo u potpuno drugačijem raspoloženju. Imale smo samo jedan cilj - da se kvalifikujemo za Tokio. Mi iskusnije smo u razgovorima sa mlađim pokušavale da približimo sliku šta znači da se nađeš na Olimpijskim igrama. Bile smo dva puta i želimo i treći odlazak, kao da nismo bile nijednom. Atmosfera je bila potpuno drugačija, mislim da nas je ona 70 odsto dovela do ovog rezultata, jer smo se držale i kad je bilo dobro, i kad nije. Bodrile smo jedna drugu i pokušavale da nađemo rješenja i kad nije išlo.

Koliko vam je značilo prisustvo psihološkinje Bojane Jeličić, koja će sada raditi sa vama i u Budućnosti?

- Puno nam je pomogla, jako je važno da imamo takvu osobu i pomogne nam da sačuvamo energiju. Ona je trošila svoju energiju adekvatno na svaku od nas i pomaže da se sve karike što bolje uklope u cjelinu.

Čini li ti se da možete da igrate još bolje i možda osvojite novu olimpijsku medalju?

- Ima rezerve u nama, ali je još rano pričati o rezultatima u Tokiju. Prvo bi trebalo da dođemo do tamo, ali mislim da Crna Gora i dalje ima kvalitet da parira svima i da se nađe u samom vrhu. To, ipak, zavisi od puno faktora. I same smo svjesne šta se sve dešava i koliko je bitno da na svakom okupljanju budemo zdrave. Nama je od najmlađe do najiskusnije svaka djevojka važna, jer nemamo bazu kao Francuska, Norveška ili Holandija.

Koliko će vam značiti što ćete kvaifikacioni turnir za Tokio igrati pred svojim navijačima?

- Nije moglo ništa bolje da se desi. Crna Gora je na velikom ispitu, vjerujem da će ga položiti. Pored svih tih rukometnih velesila smo dobili domaćinstvo, što je veliki izazov. Sigurna sam da ćemo biti dobar primjer što se tiče organizacije, ali su i navijači na velikom testu. Svim rezultatima koje smo ostvarile u prethodnom periodu smo zaslužile da nam budu osmi igrač i da „Morača” bude ispunjena do posljednjeg mjesta, da se pokaže da je Crna Gora uz nas ne samo kad pobjeđujemo, već i kada nam je potrebna podrška.

Crna Gora nikada nije izgubila na svom terenu, vjeruješ li da će tu tradiciju očuvati i protiv Norveške, Rumunije i Južne Koreje?

- Nije i vjerujem da će tako ostati, da će „lavice” očuvati neosvojivost „Morače”. Imamo veliku šansu i ne razmišljam ni o čemu drugom sem o tri pobjede. Ne pravim nikakve kalkulacije, da pobijedimo Koreju ili Rumuniju, već da savladamo sva tri rivala i sa dobrim osjećajem se kvalifikujemo i sa publikom zajedno proslavimo plasman u Tokio - rekla je Jovanka Radičević na kraju intervjua.

Skoplje je moja druga kuća

Jovanka Radičević je 2011. otišla u Đer, sa kojim je u prvoj sezoni izgubila finale od Budućnosti, a 2013. podigla pehar i otišla u Vardar, čiji dres je nosila pet godina. Uvijek je isticala koliko voli Skoplje i Makedoniju.

- Skoplje je moja druga kuća. Provela sam pet prelijepih godina tamo, to mi je najljepši dio karijere, iako je Đer poseban zbog toga što sam osvojila Ligu šampiona. Skoplje je kao Podgorica, sličan je mentalitet, ljudi su ljubazni, imale smo fenomenalne uslove, a žao mi je što nismo osvojile Ligu šampiona. Dva puta smo igrale u finalu, a iako se ne bavim suđenjem, mislim da smo u jednom od tih finala pokradene. Žao mi je i zbog čovjeka koji je toliko godina ulagao u nas i u rukomet što nismo osvojile titulu. Predivne uspomene me vežu za Skoplje, imam puno prijatelja tamo i to je definitivno moj drugi dom.

Ne shvatam zašto „Morača” nije puna kao nekada

Sjajno krilo je osam godina bilo u inostranstvu. Za to vrijeme se puno promijenilo u Podgorici, jer je „Morača”, nekada dupke puni bastion Budućnosti, sada poluprazna. Koliko je to veliki problem, govori i činjenica da je klub odlučio da se utakmice sa Savehofom i Krimom igraju u manjoj „Bemax areni”.

- Promijenilo se dosta otkada sam otišla. Žao mi je što „Morača” nije kao što je prije bila, mislim da su djevojke koje su godinama tu pravi ambasadori Crne Gore. Osvojile su dvije Lige šampiona, medalje sa reprezentacijom i „Morača” bi trebalo da bude ispunjena do posljednjeg mjesta. Prije su tribine bile pune na zagrijavanju, pozivam navijače da se vrate - rekla je Radičevićeva.

Prisjeća se kako je njoj bilo da igra sa Đerom u prepunom hgramu crnogorskog rukometa.

- Razumijem da je sad košarka aktuelna, da su ljudi možda prešli na nju, ali Budućnost bi trebalo da se voli u kojem god da sportu igra, bio to rukomet, košarka ili neki drugi. Kad je „Morača” puna, to je potpuno drugi osjećaj. Igrala sam sa Đerom ovdje, znam koliko drugačiji osjećaj imaju timovi kad uđu u punu „Moraču”. Promijenilo se nešto, ne znam zašto je to tako, ali je Budućnost uvijek u vrhu svjetskog rukometa i zaslužuje pune tribine.

Kruna karijere bi bila Liga šampiona u dresu Budućnosti i nova medalja

Jovanka se prethodnog ljeta vratila u Budućnost nakon dvije sezone u Đeru, pet u Vardaru i jedne u ĆSM Bukureštu. Stigla je sa željom da ostvari nekoliko ciljeva.

- Vratila sam se i zbog Olimpijskih igara, ali i da odem na fajnl-for u dresu Budućnosti. Imale smo dva poraza u prvoj fazi, ali nije to smak svijeta. Smatram da imamo velike šanse u drugom dijelu da popravimo igru i da će forma biti prava kada bude najpotrebnije, a to je u četvrtfinalu.

Da li ti je cilj i titula prvaka Evrope u dresu Budućnosti?

- Voljela bih da mi se ostvari želja da krunišem karijeru s osvojenom Ligom šampiona u dresu Budućnosti i, naravno, da napravimo veliki rezultat na Olimpijskim igrama. To bi bio vrhunac i tada bih slobodno mogla da kažem da sam imala bogatu karijeru.

Vodim vrlo profesionalan život i na terenu i van njega

S obzirom na to da ima 33 godine, jasno je da se bliži kraj velike karijere, ali popularna Joka još o tome ne razmišlja.

- Imam ugovor za još jednu sezonu. Ne želim da pravim prevelike planove.

Da li je razlog tvoje spremnosti genetika ili profesionalan odnos prema radu?

- I jedno i drugo. Hvala bogu što mi čuva zdravlje, ali mislim da sam maksimalno posvećena, da vodim vrlo profesionalan život kako na terenu, tako i van njega. Dobar trening, dobra ishrana i pravilan san daju rezultate, to pomaže da tijelo bude spremno. Nije važno čime se baviš, važno je da daš sve od sebe i rezultat će doći.

( Nikola Nikolić )