Biće bolje za pet godina, ako ne bude novih grešaka

U 2020. prosječna zarada bi mogla rasti za oko jedan odsto, penzija za 0,7 odsto, a izazovi i za održavanje ovog nivoa standarda su neizvjesni rezultati Vladine fiskalne politike i mogući uticaji produbljivanja svjetske ekonomske krize.

Nova godina trebalo je da bude godina u kojoj se, prema strategiji iz 2017, javni dug smanjuje na 59 odsto, a građani počinju osjećati benefite ekonomskog rasta. U protekle tri godine nije dovedeno do takvog rezultata.

Javni dug će, prema novoj strategiji, na kraju ove godine iznositi 72 odsto, a njegovo spuštanje ispod magične granice od 60 odsto može se očekivati tek 2023. godine. Do tada se ne može očekivati vraćanje poreza na pretkrizni period, a time ni značajno smanjenje cijena i povećanje zarada.

Rast prosječne zarade u 2020. mogao bi iznositi oko jedan odsto i to najviše zahvaljujući rastu plata u prosvjeti i zdravstvu od devet odsto, oblastima u kojima radi 25 hiljada zaposlenih. Penzije bi od januara mogle porasti za oko 0,7 odsto, prema sadašnjoj kalkulaciji odnosa rasta zarada i inflacije. To bi značilo rast prosječne penzije za dva eura.

Univerzitetski profesor i ekonomista, dr Milenko Popović kaže da ni u narednoj godini ne treba očekivati značajnije promjene nabolje. Boljitka bi moglo biti za pet godina ako se ostvare projekcije razvoja i “obuzda korupcija”.

"Tek nakon ove ‘petoljetke’ bismo mogli očekivati eventualne pozitivne rezultate dobrih politika razvoja, naravno, ako ih bude. Ovo su interni razlozi. A kada je riječ o eksternim razlozima, onda tek tu ne treba očekivati ništa što bi poput pozitivnog šoka moglo da nam prosvijetli živote. Iz međunarodnog okruženja bi nažalost možda mogle stići loše vijesti, ali najvjerovatnije ne i dobre”, naveo je Popović.

On je, poredeći podatke iz 2010. i 2018, izračunao da je BDP po glavi stanovnika imao rast od 25 odsto, dok je vrijednost prosječne zarade smanjena za devet odsto. Produktivnost je imala godišnju stopu rasta od 0,72 odsto.

"Činjenica da je nastao značajan jaz u rastu BDP-a po stanovniku i rastu realnih nadnica je posebno intrigantna. Ona pokreće pitanje gdje je ova razlika u rastu nastala i gdje je otišla. Naša statistika ne daje podatke o funkcionalnoj raspodjeli dohotka, ali možemo sa velikom izvjesnošću tvrditi da je ova razlika u znatnoj mjeri rezultat bržeg rasta neradnih dohodaka, profita i renti”, naveo je Popović.

U posljednjoj godini neto plate čine manje nego četvrtinu BDP-a i tek trećinu vrijednosti potrošnje domaćinstava.

"Ova razlika između vrijednosti potrošnje domaćinstava i plata kao izvora te potrošnje se u znatnoj mjeri može objasniti finansiranjem potrošnje iz neradnih dohodaka (čija nam je vrijednost i učešće u BDP-u nepoznata), iz doznaka iz inostranstva (koje čine 10 do 20 procenata BDP-a), zaradama naših mornara na stranim brodovima (oko 200 miliona eura) i sličnih izvora. Ipak, to najvjerovatnije nije sve pa bi se moralo potegnuti za analizom ‘sive’, a bogami i ‘crne’ ekonomije”, smatra Popović.

U periodu od 2010. do 2018. godine realna stopa rasta BDP-a je iznosila tek oko 2,72 procenta, dok je realna stopa rasta BDP-a po stanovniku bila oko 2,77 procenata. Ona bi, kako navodi Popović, morala biti na nivou većem od 7 procenata što bi garantovalo udvostručavanje BDP-a bar na svakih 10 godina.

"Sada je za udvostručenje BDP-a potrebno čitavih 26 godina. Dakle, nije riječ ni o kakvom spektakularnom, već o mlitavom rastu. Taj rast jeste, doduše, jedan od najvećih u regionu, ali to za razumne ljude nije nikakva utjeha. Ovako jadno stanje u regionu u kojem smo mi šampioni svjedoči prije svega o ekonomskim posljedicama ‘ubistva’ Jugoslavije, a takođe o tome kako je teško izaći iz zajedničke sudbine svima koji su ranije pripadali toj državi. Uz to vidimo da se dinamika rasta BDP-a i BDP-a po stanovniku gotovo ne razlikuju, što svjedoči o sporom, gotovo nepostojećem rastu stanovništva”, kazao je Popović.

Na pitanje kada se može očekivati bolji životni standard, sagovornik „Vijesti” kaže da će to zavisiti od rezultata politika ustanovljenih „u bliskoj i manje bliskoj prošlosti” sa koje nije lako „sjahati”, jer je mnogima „oslačala”.

"Ovdje imamo u vidu ranije ustanovljene politike, mjere, već počete a nedovršene kapitalne projekte, kao i opšti model rasta za koji smo se već ranije opredijelili a sa kojeg nije lako tako brzo “sjahati’ onda kada se opredijelimo za izmjenu modela rasta zbog saznanja da je postojeći pogrešan. Postoje, prvo, tehnički razlozi zbog kojih je nemoguće izvesti brze promjene. Na primjer, auto-put koji smo počeli graditi moramo završiti makar sada došli i do zaključka da je njegov izbor ili izbor načina njegove realizacije, što je moje stanovište, pogrešan. A gradnja će potrajati, pa će onda otpočeti otplata, koja će opet imati uticaja na budžet, što će opet uticati da rast plata i životnog standarda da bude baš kao ovaj koji smo imali do sada. Slično je i sa raznim drugim mjerama i ekonomskim politikama koje su, na ovaj ili onaj način, već „rezervisale“ buduća sredstva i ne pružaju mogućnost za njihovu eventualno bolju upotrebu”, naveo je Popović.

Postoje i, kako je rekao, političko-ekonomski razlozi zbog kojih to nije lako izvesti, odnosno činjenica da su na postojeći model već dobro "zajahali" oni koji imaju značajne koristi od njega, a uz to imaju i veliku moć.

"Pitam se, recimo, da li će se, tamo kada se završi gradnja ove dionice auto-puta, ugovoriti gradnja nove do Andrijevice, na primjer. ‘Oslačalo’ čujem nekim ljudima. Mnogo je drugih primjera kojima bismo ovu vrstu rigidnosti sistema mogli ilustrovati”, kazao je Popović.

Geopolitički potresi mogu uticati i na domaću ekonomiju

Popović je istakao da ekonomska kriza iz 2008, koja je poznata kao „velika recesija”, još nije prestala jer se manifestuje kroz pad putanje rasta svih razvijenih zemalja za oko 10 do 15 procenata ispod dugoročne sedamdesotogodišnje putanje rasta.

"Kada je riječ o samoj ekonomskoj sferi, u 2020. ne treba očekivati neki značajniji lom, mada treba računati sa mogućnošću usporavanja privrednog rasta. Ovo posebno važi za Njemačku, pa time i Evropsku uniju. Slično bi se moglo desiti i u SAD, s obzirom da fiskalna ekspanzija koju je Tramp tamo sproveo putem smanjenja poreza ne može imati dugoročne pozitivne efekte. Eventualno usporavanje rasta u Njemačkoj i Evropi bi se moralo preliti i na evropsku super-periferiju kojoj mi pripadama. To prelivanje bi kao kod nas, po običaju, išlo i preko bilansa usluga (turizam) a i, što je posebno za nas važno, preko računa kapitala”, smatra Popović.

Vrlo živa geopolitička dinamika je, dodaje on, sfera iz koje bi mogla biti pokrenuta ozbiljnija kriza sa snažnim i iznenadnim lomovima, a ta, kao i prethodna, sfera potencijalne nove krize je u vlasništvu razvijenog zapadnog svijeta.

"Policentrični svijet koji danas, zahvaljujući neoliberalnoj globalizaciji, imamo u znatnoj mjeri je rezultat sebičnih interesa plutokratije razvijenog svijeta i političkih elita povezanih sa njima. Sada pak te iste elite kao da ne mogu da prihvate novu policentričnu realnost. Do sada sprovedeni geopolitički udari - trgovinski rat između SAD i Kine i povratak protekcionizmu, isključivanje Rusije iz ‘zajednice rasta’, realociranje ‘operativa’ SAD ka Pacifiku, slabljenje evropsko-američkih veza i smanjenju prisustva SAD na Bliskom istoku - značajni su, ali njihov uticaj nije imao nekih tragičnih posljedica po svjetsku ekonomiju. Ako bi geopolitički konflikti dalje jačali moglo bi doći do zaista dramatičnih lomova. Transmisija bi u našoj maloj super-periferiji opet išla preko trgovinskog i kapitalnog računa. A ako bi, što nije isključeno, naša super-periferija bila mjesto novog geopolitičkog udara onda su ekonomske posljedice mala priča u odnosu na sve što bi se moglo desiti”, naveo je Popović.

Zbog grešaka iz prošlosti, Vlada sad nema veliki izbor rješenja

Dugoročno gledano, Vlada i nema neki veliki izbor instrumenata kojima bi snažno i brzo mogla pogurati rast blagostanja građana. Na kratak rok ništa ne može drugo ni uraditi od ovoga što sada radi, jer je sve to iznuđeno ranijim politikama, kazao je Popović na pitanje šta Vlada može uraditi da bi građani imali bolji standard.

"Monetarnu politiku nemamo, a odskora izgleda da ni drugima, moćnijima od nas, ona ne može mnogo pomoći. S druge strane, prostor za ekspanzivnu fiskalnu politiku je ranijim zaduživanjima sveden na nulu i kao zemlja koja nema kreditora posljednje instance i ne može pribjeći ni monetarizaciji domaćeg javnog duga, mi najveću moguću pažnju moramo posvetiti fiskalnoj disciplini”, smatra Popović.

On navodi da Vladi ostaje na raspolaganju samo set mjera industrijske politike, odnosno politike direktnog podsticaja i uticaja na pojedine djelatnosti.

"Puno je mogućih uticaja u ovom pogledu o čemu bi se moglo nadugo pričati. Već je, u tom smislu, definisano šta treba raditi u podsticanju razvoja poljoprivrede i ruralnih područja. Druga je stvar kako se ova politika realizuje. Takođe su učinjeni prvi snažni zahvati u pogledu razvoja nacionalnog inovacionog sistema (NIS), posebno kada je riječ o nauci. To su dobre stvari, ali su to ipak samo počeci. Ovdje zaista važi ona kineska po kojoj ‘put od hiljadu milja počinje prvim korakom’. Sada treba nastaviti sa razvojem drugih djelova NIS-a. Po mom mišljenju i savremenu javnu administraciju treba tretirati kao dio NIS-a. Kako to izgleda može se vidjeti na primjeru, recimo, Kanade ili Finske. A takav tretman javne administracije podrazumijeva njeno stalno intelektualno, stručno i drugo jačanje a ne dosadno ponavljanje neoliberalnih floskula o potrebi smanjenja broja zaposlenih u javnoj administraciji”, kazao je Popović.

Uzalud sve kad je korupcija razvijena

Kod razvoja industrijskih politika u Crnoj Gori, naglasio je Popović, postoje značajna ograničenja kao što su skučen fiskalni prostor i drugo značajnije koje stvara korupcija.

"Ako pribjegavate dopuštenim finansijskim poticajima a niste eliminisali korupciju vi samo otvarate ‘nove tezge’ za korupciju i činite situaciju gorom nego da niste ništa preduzimali. Korupcija je kod nas više tretirana kao etičko pitanje, a još je važnija kao prakseološko pitanje. Bez uklanjanja korupcije nezamisliva je uspješna realizacija bilo koje industrijske ili bilo koje druge politike. A u slučaju teške korupcije sa jako razvijenom ‘rent seeking’ aktivnošću, to jest u slučaju ‘zarobljene države’, industrijska politika, nažalost, može postati moćan instrument zakonom kodifikovane otimačine i to ne samo iz javne sfere već i iz privatne i lične imovine. Može vam se desiti, recimo, da niko drugi do predsjednik privrednog suda traži strane investitore za ‘privatizaciju’ privatne imovine u Buljaricama. U tom slučaju - neka nam je bog u pomoć”, naveo je Popović.

( Marija Mirjačić, Goran Kapor )